Glazba koja jednako ili čak više nego trenutnim svjetskim trendovima vodi dijalog s tradicijom šansone i vintage popa svojstvenog ovdašnjim divama koje su joj prethodile.
Lucija Ćustić, poznatija kao Luce, nije blia u velikoj žurbi. Iako se na domaćoj sceni pojavila već prije tri godine sa zapaženim EP-jem “U bojama”, njezin prvi dugosvirajući album nazvan “Susret” tek je sad pred nama.
Prvu naznaku razvoja stila ove pjevačice čiji je glas ponekad u stanju zalediti krv u žilama slušatelja doživjeli smo kada je prije dvije godine objavljen prvi singl koji će se naći na “Susretu”, a riječ je o pjesmi “Vraćam se”, aznavurovskoj (pokoj mu duši) šansoni dostojnoj uvrštavanja u antologiju novog hrvatskog popa. Luce otad još nije našla bolju platformu za predstavljanje svojih vokalnih sposobnosti i prava je šteta kako ova izvrsna pjesma nije doživjela sudbinu pravog radijskog megahita kakvu je zaslužila, iako bi u tom slučaju svakako ostalo vidjeti u kojem bi smjeru takav razvoj stvari odvukao Lucijinu karijeru.
Nakon “Vraćam se”, Luce je nastavila singlove objavljivati (pre)revno, pa smo do objave samog albuma imali priliku čuti čak tri petine materijala koji čine konačni proizvod. Prošle godine oglasila se tako s pjesmama “Bar još tren” i “Otkucaji”, a u 2018., pred izlazak albuma, imali smo priliku upoznati “Još i sad” koja otvara ploču podsjećajući ritmom na nešto što je u šezdesetima moglo izaći iz kuhinje ludog Phila Spectora i nešto slabiju bossa novu “Početak”. Ovo je donekle možda i pitanje subjektivnog dojma, s obzirom na moju fizičku netrpeljivost prema ovom ritmu, ali čini mi se kako je riječ o jedinoj pjesmi s albuma koja ne djeluje autentično niti premašuje dosege žanra ljetnog pjesmuljka. Konačno, prije mjesec dana, objavljen je i posljednji singl “Proći će”, no, premda je raspon izbora singlova bio dovoljno širok, Luce je sačuvala dovoljno materijala za iznenađenje po samoj objavi svog prvijenca, pogotovo s baladama “Čežnja” i finalnom “Distanca”, ali nisu mnogo slabije ni “Riječi” i “Vijori”, sve tipično spartanski škrte po broju riječi u svojim naslovima.
Jedna od kvaliteta Lucinih pjesama koje otkriva “Susret” jest ono što je nekima bilo jasno već i prije, premda je ostalo utopljeno u pogrešnom narativu koji je držao kako je riječ tek o domaćem odgovoru na Adele. Njezina muzika, naime, jednako ili čak više nego trenutnim svjetskim trendovima vodi dijalog s tradicijom šansone i vintage popa svojstvenog ovdašnjim glazbenim divama koje su joj prethodile, od kojih ne najmanje velikoj Josipi Lisac koja je Luciju prepoznala i mnogima u Hrvatskoj predstavila kada ju je pozvala da gostuje na svom koncertu krajem 2014. godine u Tvornici kulture.
Riječi pohvale svakako treba uputiti i produkciji Marka Mrakovčića, koji je svakako zaslužan za dobar dio zvuka danas aktivne scene u Hrvata, ali posljedično i za činjenicu da taj dio scene dijeli jako sličnu audio sliku, te Srđana Sekulovića Skansija. Ovaj producentski dvojac pokazuje sposobnost stvaranja spoja moderne produkcije s retro elementima u ukusan bombon kakav “Susret” neupitno jest. No, najbolji sastojak ove ploče je autentičnost osjećaja koji probijaju kroz Lucijin glas, a koji uzdižu ove pjesme miljama iznad onoga što inače može izroniti ispod formatiranih radijskih valova današnjice. Stoga ne škodi još jednom podsjetiti i na susret koji nam je sa “Susretom” Luce zakazala za 19. listopada u preuređenoj Tvornici.
Ocjena: 8/10
(Menart, 2018.)