Lucinda Williams ‘Good Souls, Better Angels’ – najbolja kad je bijesna

Zvuk je prljav i bazičan, gitare su distorzirane, a poruka je ona otpora, bijesa, indignacije.

Lucinda WIlliams “Good Souls, Better Angels”

Slušajući “Good Souls, Better Angels”, danas objavljeni novi album Lucinde Williams, američke kantautorice koja već desetljećima brani status jedne od ključnih figura americane i svih povezanih žanrova, čovjek se zapita što će biti kada jednog dana Donald Trump napusti Bijelu kuću, bilo to u studenom ili za četiri godine (ako i tada). Jer koliko god zla počinio, ovaj predsjednik koji već godinama ulaže velike napore da čim više podijeli naciju, na području rock glazbe svakako je nadahnuo cijeli niz albuma koji se svojom tematikom opiru ideologiji koju Trump širi. Mnogi od tih albuma pokazali su se odličnima, a “Good Souls, Better Angels” je tek posljednji u nizu, te
jedan od boljih takvih uopće.

Već na samom početku Lucinda šalje poruku koja se itekako može iščitati kao da je upućena šarlatanu iz Ovalnoga ureda, “You Can’t Rule Me”. I već je ovdje jasno da je pred nama jedan drugačiji album ove kantautorice. Zvuk je prljav i bazičan, gitare su distorzirane, a poruka je ona otpora, bijesa, indignacije. “Good Souls, Better Angels” ima više zajedničkog s garažnim blues rockom nego countryjem koji je češće bio prisutan na Lucindim izdanjima. I grize, jer Williams nije žena koja trpi sranja, kao što to nije bila ni Memphis Minnie čiju istoimenu pjesmu iz tridesetih Lu ovdje parafrazira.

Još jasnija “posveta” Trumpu dolazi i u drugom singlu, “Man Without a Soul”, pjesmi koja govori o čovjeku bez istine, predanom pohlepi i mržnji koji se skriva iza svog zida laži. Ali taj zid se ruši, poručuje mu Lucinda. Ako je glazbeno gledajući ovaj singl blaži od uvodne pjesme, to svakako nadoknađuje svojim izravnim tekstom koji ne dopušta nimalo sumnje po pitanju toga kome je upućen.

Između ove dvije pjesme našla se “Bad News Blues”, još jedna lamentacija o bombardiranju lošim vijestima koje prate ova turbulentna vremena. Riječ je o pjesmi koja stilom podsjeća na blues-rock stvari kakvima Bob Dylan s lakoćom puni svoje albume u posljednjih tridesetak godina, a Williams se ovdje pokazuje barem jednako kompetentnom kao i njezin veliki uzor iz Hibbinga.

“Big Black Train” je treći singl pušten prije samog izlaska albuma te se jednostavnim jezikom koristi starom metaforom za smrt iskušanom u bezbroj country pjesama dosad, što ga ne čini ništa slabijim, dapače, to mu tek daje čvrstu osnovu u pjesmama iz bogate tradicije koje su mu prethodile. Nakon ove pjesme, “Waking Up” će vas prodrmati prizivajući u sjećanje slične momente s njezinog izvrsnog albuma “West” iz 2007. godine. Ovo je čisti izlijev bijesa, ali dolazi više iz osobne domene nego li one dnevno-političke. Ili se barem tako čini iz stihova kao što su: “He pulled my hair/ And then he pissed on me/ Next thing, I swear/ He wants to kiss on me.”

“Pray the Devil Back to Hell” svojim naslovom može sugerirati da je riječ o kakvom gospel broju, pogotovo dodamo li u jednadžbu akustičnu gitaru i električnu violinu koje joj čine mračni backdrop, ali ovo je pjesma koja govori o paranoji u mraku u kojemu je nekad postojala iskra, no na njezinom je mjestu sada samo zov đavla. Ima tu još dosta žešćeg materijala koji čine pjesme “Bone of Contention” ili “Big Rotator”, još jedna s religijskom tematikom. te svakako najrokerskija od sviju, “Down Past the Bottom” koja nesumnjivo spada u najbolji materijal na albumu, a njima su suprostavljene balade “Shadows & Doubt”, “When the Way Gets Dark” i, konačno, završna (polu)naslovna “Good Souls” koja sa svojih sedam i pol minuta trajanja zvuči kao molitva u nastojanju da se autorica ne preda silnom mraku koji je okružuje, a koji je tako jasno prozvala u prethodnih jedanaest pjesama.

Ali, upravo taj mrak napunio ju je bijesom koji joj je bio potreban da isporuči svoj najbolji album u posljednjih deset godina, sve tamo do već spomenutog “West” za kojim “Good Souls”, iskreno govoreći, nimalo ne zaostaje.

Ocjena: 8/10

(Highway 20 Records, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X