Legendarna Lucinda Williams promovirala je u utorak 12. ožujka u bečkom Theateru Akzent svoj 15. studijski solo album ‘Stories from a Rock n Roll Heart’.
Možda je stvar u tome što su neke glazbene ikone našim domaćim promotorima ‘ispod radara’, a možda Austrijanci posebno obilato financijski pomažu svoje promotore pa se nama iz Hrvatske čini da smo i mi mogli bez problema ugostiti Lucindu Williams, na primjer, i u Zagrebu tijekom njene recentne turneje. Naime, bečki Theater Akzent koji broji nešto više od 450 stolaca nije nimalo po kapacitetu nedostižan prostor za interes koji bi možda pobudio dolazak Lucinde Williams u neki prostor sličnog kapaciteta u nas. Za takvu ikonu su čak i cijene ulaznica u rasponu od 50 do 70 eura bile prihvatljive. No, eto, valjalo je potegnuti do Beča.
Lucinda je prije četiri godine doživjela moždani udar u svom domu, a uz medicinski oporavak krenula je i na onaj za nju izuzetno bitan, a to su koncerti. Taj „led je probila“ s Jasonom Isbelom na američkoj ljetnoj turneji 2021., a da ne misli posustati ni u diskografskom smislu dokazala je prošle godine s objavom albuma „Stories from a Rock n Roll Heart“. No daleko od toga da joj nisu ostale posljedice, s kojima se doslovce herojski nosi, sudeći po viđenom i odslušanom u utorak u Theateru Akzent.
Pred izlazak na pozornici je kraj njenog pjevačkog mikrofona bio barski stolac, što je upućivalo na to da bi koncert mogla izvesti sjedeći na njemu, posebno nakon što joj je pri dolasku do mikrofona u hodanju pomagao asistent jer joj je jedna noga teže pokretna. No stolac je bio samo povremeni oslonac kad bi posegnula za bocom s vodom u pauzama između pjesama. Lucinda je dakle stala pred mikrofon, uhvatila njegov stalak s obje ruke i potom cijeli koncert izvela stojeći na obje noge na pozornici.
Svoju gitaru nije svirala, no nije bilo ni potrebe uz njen prateći bend Buick 6 s razigranim gitarskim rock dvojcem Markom Fordom (koji je zamijenio Stuarta Mathisa) i Dougom Pettiboneom i dakako pogonjenim izvrsnom ritam sekcijom; basistom Davidom Suttonom i bubnjarem Butchom Nortonom. Malo je reći da je Buick 6 vozio tamo gdje je Williams htjela – svi zajedno bili su jedno rock and roll tijelo, onakvo kakvo rock and roll tijelo mora biti; da vam izmami suzu kad vas baladama uhvati za dušu ili da vas protrese kad ubaci u višu brzinu.
Lucinda Williams i Buick 6 započeli su koncert s „Let’s Get the Band Back Together“, pjesmom koja ujedno otvara i posljednji album kao jasan stav kojeg ne treba previše objašnjavati, jer je vjerojatno to bio impulzivni odgovor na sve nedaće koje su je zadesile. Za nekog kao nju bend predstavlja život. A slavila je život tijekom koncerta u kojem se prisjećala upravo onih kojih više nema, pričajući priče o njima i posvećujući im pjesme bez zadrške u mislima – nedvosmisleno i neposredno kao da kojim slučajem sjedite u nekom baru kraj nje dok joj izviru sjećanja na mjesta, događaje, situacije, aktere i osobne priče vezane uz njih, bilo da su to poput nje ljudi iz kolektivne memorije koji su obilježili glazbenu povijest ili pak anonimni pojedinci iz njene mladosti i djetinjstva koji su joj zauvijek utkali ljubav prema glazbi.
„Crescent City“ koja je uslijedila nakon „Let’s Get the Band Back Together“ bila je Lucindina posveta New Orleansu u kojem je neko vrijeme živjela, da bi još jači impuls američkog Juga donio, sad već klasik, „Car Wheels on a Gravel Road“ na koju je i publika vrisnula od oduševljenja kad ju je najavila. Prvu posvetu dobio je američki glazbenik Blaze Foley (o kojem je i Ethan Hawke snimio film) i za kojeg je Lucinda rekla da su poroci odnijeli njegov veliki talent. Dakako, riječ je bila o pjesmi „Drunken Angel“, a potom je posvetu dobio i stanoviti Blind Pearly Brown u istoimenoj pjesmi – slijepi blues propovjednik kojeg je čula i vidjela s pet godina kad ju je otac za ruku odveo da bi ga slušala na ulici i time se inficirala bluesom.
„Jukebox“ je nosio njen klasični pečat o situacijama u kojima je bar sa starim džuboksom na par koraka od kuće nekad jedina čovjekova utjeha, da bi se potom zakotrljale „Lake Charles“ i „Fruits Of My Labour“ s čijim izvedbama se i zvuk u dvorani počeo pojačavati, taman da bi se još jače otvorio prostor za katarze koju su nosile „Where The Song Will Find Me“ i „Ghosts Of Highway 20“, nakon kojih je svaki ljubitelj rocka mogao kući otići zadovoljen da je koncert kojim slučajem bio zaključen s njima.
No rock roller coaster se tek bio zagrijao. Ford i Pettibone su sve odrješitije „češali“ žice svojih gitara, Sutton je sve srčanije pjevao zajedno s Lucindom, dok je Norton po kožama bubnjeva tukao sve jače. Spominjanje velike praznine koja je nastala nakon odlaska Toma Pettyja činilo se neizbježno, kao što su neizbježne bile emotivno moćne „Dust“ i „Foolishness“, da bi do posljednjeg tour de forcea „Joy“ u kojoj su sebi Buick 6 dali oduška u igranju s ritmovima i aranžmanima, došlo do nekih izmjena na set listi, tj. njenog skraćivanja jer je napor za 71-godišnju glazbenu legendu očito bio prevelik.
Htjela je dati sebe, ali i s dignitetom otići s pozornice. Osjećaj da je dala svoj sadašnji maksimum nije bio lažan. Na koncu, nepatvoreni rock and roll nam je pljusnula svima u lice s nekom svojom spontanom lakoćom, kao da je to nešto što se samo po sebi podrazumijeva, kao da je to lako. U stvarnosti, svi smo došli dati naklon dami koja to još uvijek najbolje radi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
