Zagrebački koncert St. Germaina bio je i prilika za razgovor s Ludovicom Navarreon, prvim čovjekom i ‘mozgom operacije’ ovog francuskog glazbenog projekta.
Na album ste uklopili i neživuće blues legende Sama Lightnin’ Hopkinsa i R.L. Burnsidea i kroz sampleove njihove pjesme u jednu priču stopili dva kontineta, dvije vrste korijena. Zašto njih dvojica?
Ludovic Navarre: Obično uvijek tražim nešto unikatno. Lightnin’ Hopkins i R. L. Burnside po mom mišljenju su imali unikatno pjevanje i sviranje gitare i mislim da savršeno pristaju uz moju glazbu. A problem je što ne mogu naći živog pjevača s takvim glasom kakav je Hopkinsov. Da ima, angažirao bih ga.
Kako vi gledate na tu činjenicu da je Mali ustvari kolijevka bluesa i da je blues u neku ruku uvezen u Ameriku zajedno s crnom populacijom koja je tamo dovođena?
Ludovic Navarre: Moram priznati da ne poznajem povijest glazbe tako dobro. Stoga to ne mogu ni tvrditi. Ja samo kao glazbenik osjećam veliku sličnost, time i međusobnu uklopivost. Imao sam puno posla oko ovog albuma i nisam imao vremena za istraživanje.
Je li to općenito vaš način rada? U smislu više se uzdati u osjećaje i glazbeni instinkt, a manje na studiozan pristup koji prati i izučavanje povijesti?
Ludovic Navarre: I da i ne. Kad je u pitanju afrička glazba tu je stvar jako komplicirana. Evo dat ću vam primjer, gostovao sam na Radio African 1, radiju koji emitira isključivo afričku glazbu, tamo sam dao intervju i nekoliko tamošnjih novinara radi genealoško stablo afričke glazbe, dakle od svake zemlje i pokrajne. Oni su ipak relevantni. Poznaju i glazbu i glazbenike, kao i sve stilove i podstilove svog kontinenta. Pokazali su mi brdo spisa i papira, sve skupa valjda oko 500 stranica, a kako su rekli, tek su na početku istraživanja i prikupljanja podataka. I kažu kako su uvidjeli da ni oni kao stručnjaci nisu znali niti jednu trećinu onoga što postoji. Ja sam ispao još veći neznalica. Prepoznao sam u tom genealoškom stablu samo ime Ali Farka Touréa. To je toliko komplicirano pratiti što je iz čega nastalo tako da moram reći kako je Afrika za mene još uvijek jedna velika misterija. Mislim, oni tamo čuju te razlike koje naše uho ne osjeti. Napravili su tu glazbu kojoj znaju porijeklo i njen tijek razvoja, ali nam to ne mogu objasniti, ne zbog jezika, već stoga što mi to slabo možemo razumjeti i razlučiti. Izuzetno je kopleksno, a pored toga oni drugačije osjećaju glazbu od nas. Njima je glazba normalni oblik komunikacije, a mi do toga još uvijek nismo došli.
U posljednjih petnaest godina puno toga se dogodilo na plesnoj elektro sceni? Što vam se sviđa, a što ne?
Ludovic Navarre: Sviđa mi se južnoafrički deep house. Oduševio me kad sam ga otkrio. O tome što mi se ne sviđa ne bih mogao previše reći, jer ne pratim ono što mi se ne sviđa. Ne zanima me nešto što me ne intrigira.
Kako sada s objavljenim albumom gledate na dugu diskografsku pauzu. Biste li to ponovili?
Ludovic Navarre: Ne, nipošto. Evo obećavam da se na novi album neće morati toliko dugo čekati. Osjećam da sam u plodnoj fazi i već razmišljam o novom materijalu.
Saznajte više: St. Germain u Tvornici – Dugo ili predugo iščekivani osjećaj povezivanja