Pregazivši šesto desetljeće života, Lunch još uvijek ne odustaje od izričaja iz kojeg izbija mračni libido, a njezina otvorenost na sceni i van nje i dalje je jedno od ključnih oružja kojima se služi uz glazbu.
Na samom kraju ovog tjedna, 2. lipnja, na svoj jubilarni šezdeseti rođendan u zagrebačkom Vintage Industrial Baru nastupit će jedna od najistaknutijih izvođačica takozvane njujorške no wave scene, američka pjevačica, glumica i pjesnikinja Lydia Anne Koch, poznatija pod imenom Lydia Lunch. Neće to biti prvi susret kontroverzne i provokativne umjetnice s ovdašnjom publikom, imali smo je prilike vidjeti prije šest godina kada je pohodila mali pogon Tvornice kulture sa svojim tada aktualnim projektom Retrovirus, a ovaj put u Vintage dolazi u pratnji druge formacije pod imenom Big Sexy Noise, a koju uz Lunch čine bubnjar Ian White, te frontmen benda Gallon Drunk i jedan od povremenih Bad Seedsa Nicka Cavea, James Johnston. U izvornoj postavi bio je i Johnstonov izvrsni saksofonist iz benda, Terry Edwards, čiji je doprinos bendu bio značajan, ali sudeći po najavama njega ipak nažalost nećemo čuti u nedjelju.
Na tom prošlom susretu mogli smo doživjeti iz prve ruke sve čime ova izvođačica održava kultni status na sceni, između ostalog i njezinu konfrontacijsku energiju te seksualno eksplicitni izričaj koji graniči s pornografskim (svatko tko je bio sjetit će se njezinog “I’m a squirter, you’re a wiper” monologa). Lydia takav stav gradi još od osamdesetih godina kada je karijeru započela nakon upoznavanja Alana Vege iz Suicide osnovala Teenage Jesus and the Jerks. Popis bendova i izvođača s kojima je kasnije surađivala kao samostalna izvođačica djeluje kao temeljna who-is-who lista svjetske alternativne scene, od članova Sonic Youtha, preko Nicka Cavea i njegovog bivšeg sastava The Birthday Party sa svim njegovim pritokama i izdancima od Einstürzende Neubauten, preko Rowlanda S. Howarda do Die Haut, a tu su i Marc Almond, Nels Cline iz Wilca i Michael Gira iz Swansa… niz je doista pozamašan.
Osim solo karijere i post-punk bendova koje predvodi, Lydija snima i spoken-word albume na kojima uz pratnju minimalističke glazbe svojim sugestivnim glasom čita poeziju prožetu društvenim komentarom često promišljajući teme poput feminizma i ženske seksualnosti. Upravo su takvi i njezini recentni studijski uratci “Medusa’s Bed”, suradnja s eksperimentalnom glazbenicom Zahrom Mani i austrijskom violinisticom Mijom Zabelkom, te prošlogodišnji “Marchesa”.
Usporedno s glazbenom karijerom, Lunch se još od kraja sedamdesetih pojavljuje i u filmovima poput kratkometražnih uradaka redateljice Vivienne Dick koji se često bave sadomazohizmom, a uloge domina ponavljat će tijekom karijere i u uradcima Scotta i Beth B poput “The Black Box” iz 1979. godine. U ovom desetljeću mogli smo je gledati i kao jednu od protagonstica dokumentarca Virginie Despentes “Mutantes: punk, porn, feminism”, a i sama je pisala scenarije nekih kratkih i manje zapaženih underground uradaka. Okušala se i u književnosti s pseudobiografijom “Paradoxia” u kojoj se bavila temama koje su i inače zastupljene u njezinoj umjetnosti, a uglavnom se svode na seks, drogu i mentalnu nestabilnost.
Kad razmišljam o posljednjem koncertu Lydie Lunch u Zagrebu, ne mogu ne zaključiti da mi je upravo taj nastup na neki način odredio životno djelovanje svih narednih godina do danas. Imao sam, naime, ulaznicu viška i na društvenim mrežama sam objavio da sam voljan povesti bilo koga kome se ide. Javio mi se jedan frik iz Koprivnice za kojeg sam znao da je svirao u nekom bendu sličnih glazbenih sklonosti i tako smo po prvi put izišli zajedno započevši prijateljstvo koje je kulminiralo godinu dana kasnije kada mi se odužio tako što me pozvao da u ponovno pokrenutom bendu nešto recitiram i lupam po rami bicikla. Danas, pet godina kasnije, još uvijek pišem s za taj bend i pjevam u njemu. Druga osoba koju sam sreo među prilično malobrojnom publikom bio je naš urednik Zoran Stajčić kojemu sam dva mjeseca kasnije, djelomično potaknut tim susretom, predao svoju prvu recenziju koju sam napisao za ovaj portal.
Upravo je Stajčić tada susret s Lydijom sumirao riječima: “Bio je to pravi egzorcizam anti-zvukom, ritmom i stihovima, glazbeni ‘goli ručak’ koji je svojim ubrizgavanjem nudio oslobađanje od stega… Upravo zbog tog svojstva koji pruža koncert Lydije Lunch idući grupnjak bi mogao biti masovniji jer ovaj grad definitivno ima i dijagnozu i potencijala za to”. Svi koji imaju sklonosti prema takvim grupnjacima trebali bi vikend okončati u Vintageu kako bi se ova prognoza i obistinila. Možda i vama, kao i meni posljednji put, na neki način promijeni život.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
