Pjevač Orlando Weeks i njegove kolege iz benda The Maccabees su možda do imena za bend došli slučajnim odabirom, ali po pitanju glazbe dobro znaju kuda idu i tu za sada greški nema.
Što se imena tiče, iako svi članovi The Maccabeesa tvrde da su ateisti, za ime grupe su se odlučili slučajnim prelistavanjem Biblije u kojoj su se zapiknuli na ime židovske pobunjeničke vojske koja je zauzela Judeju i uspostavila Hasemonijsku dinastiju nekih stotinjak godina prije Krista. U glazbenom smislu karijera ove indie petorke iz Južnog Londona za sada ima putanju bendova koji uspjeh osvajaju postepeno, ali sigurno. Za The Maccabees ništa nije došlo preko noći, momci su fokusirani, može se reći, isključivo prema glazbi kao takvoj i sa svakim albumom nadilaze onaj prethodni i publika ih sve više prepoznaje.
„Given To The Wild“ im je treći album u karijeri i nije bez vraga debitirao na 4. mjestu britanske top ljestvice albuma, jer je ujedno i najbolji do sada objavljen. Na prvom albumu „Colour It In“ The Maccabees je još uvijek bio u eksperimentalnoj fazi i nije se nazirao put kojim će bend krenuti, drugi „Wall Of Arms“ bio je ključan za smirivanje igle na kompasu, dobrim dijelom zato jer je album producirao Markus Dravs poznat po radu s Björk, Arcade Fire i Coldplay, te je The Maccabees prepoznao kao kombinaciju potonja dva benda.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Rcp8SE_FxBg[/youtube]
„Given To The Wild“ se uistinu može smatrati derivatom Arcade Firea i Coldplaya. Stav, ozračje i upotreba širokog spektra zvukova i instrumenata pripada mindsetu Arcade Firea, dok oblikovanje pjesama i vokalni stil Orlanda Weeksa podsjeća na Coldplay. No da ne bi bilo zabune, The Maccabees zvuče kao neki alternativni Coldplay, kao da u nekom paralelnom svemiru Chris Martin i društvo nisu postali mega popularni nakon albuma „A Rush Of Blood To The Head“ i da su zaigrali na kartu eksperimentalne hermetičnosti, a ne na kreiranje stadionskih himni. Stoga će The Maccabees lako pronaći utočište među onim indie čistuncima za koje je „prava“ karijera Coldplaya završila tamo negdje početkom novog milenija s albumom „Parachutes“.
The Maccabees posjeduju naglašeni osjećaj za zgusnutost strukture pjesme. Iz toga proizlazi da svoje adute ne ispucava odmah već slušatelju daje mogućnost postepenog upijanja „štiva“. Jer pored zgusnutosti i slojevitosti aranžmanskih rješenja eteričnost je itekako prisutna i može se na nju gledati kao zaštitni znak grupe. Pjesme poput „Ayla“, Glimmer“ i „Heave“ kao da su čipka maslačka nošena laganim vjetrom, ugodno djeluju na uho i ne zarobljavaju fokus slušatelja na sebe, dok s druge strane hitoidno napravljene „Pelican“, „Unknown“ i „Feel To Follow“ samosvjesno izranjaju iz eteričnog ozračja i snažno privlače pažnju uha na album. Iste su zanatski istesane kao da su ih iznjedrili primjerice negdjašnji velikani pop proga Toto, Supertramp ili Yes.
U sličnoj maniri cilj pogađaju i himne „Go“ i posljednja na albumu „Grew Up At Midnight“ koja na jednako inteligentan način zatvara, ali i otvara album, ako ga se kojim slučajem sluša uzastopce. Kao da nastavlja odjekivati kroz uvodnu tišinu (iznimno tihog intra u album) iz kojeg se razvije „Child“ prva prava pjesma na „Given To The Wild“ koja dođe kao spontano upoznavanje oslobođeno naglih i nervoznih trzaja zaokupljanja pažnje.
Album je to koji ne dosađuje brzo, a odlično leži za slušanje u vožnji, padala kiša ili sijalo sunce, što se u posljednjih mjesec dana lako moglo testirati.
Ocjena: 8/10
(Fiction / Universal Music, 2012.)