2 Cellos u Areni – čelistički fenomeni ili glazbena alva

Arena Zagreb je ‘do krova’ bila puna publike koja je došla pozdraviti sugrađane koji su svjetska koncertna atrakcija, baš kao što su Kostelići skijaški fenomen. Samo, za ljubitelje skijanja i one koji to nikada neće postati Kostelići su jednako kvalitetni i uzoriti; za ljubitelje koncerata, dvojac Hauser i Šulić to ipak još nisu.

2 Cellos u Areni (Foto: Nino Šolić)

“Da mi je netko prije godinu dana rek’o da ćemo nas dvojca napuniti Arenu, smijal’ bi mu se u facu”, lako je pogoditi čija je to izjava koju su poklopile ovacije sinoć u Areni.

Netko je napisao kako u budućnosti neće postojati klasična glazba (u kojoj kao da je od Mozarta do Johna Cagea sve rečeno) Nije potrebno još puno generacija da se vremenski toliko udaljimo od dvadesetog stoljeća da njegovi najjači izdanci u obliku Beatlesa, Queena, Stonesa, Tine Turner i Nirvane postanu “nova klasika”. 2 Cellos na najboljem su putu potvrditi to samoispunjavajuće proročanstvo već danas.

Gaža gudača Zagrebačke filharmonije s 2 Cellos trajala je oko 20 minuta. Iz najave koncerta dalo se naslutiti kako su mladi violončelisti sami birali skladbe koje su ih se dojmile kroz školovanje. Privlačna igra legato, crescendo, decrecsendo bila je prekratka u odnosu na onaj “pravi” dio koncerta koji je usljedio nakon pet minuta zvukova grmljavine i pljuska uz malo laserskih efekata koji su iskorišteni za sklanjanje ispražnjenih stolaca filharmoničara. Hauserov izbor skladbi Moricconea i Piazzolle djelovao je uživljenije od Šulićevog izbora Fauerove “Elegy”.

Prijeteća oluja i tmurni zvuk pljuska podsjetili su na realnost proteklog dana. Pedesetak ili više praznih stolaca u publici u ekskluzivnim prvim redovima podsjetili su i na nepromijenjenu realnost rezerviranja mjesta za ugledne posjetitelje koji javni kulturni ugled bildaju svojim nedolaskom, dok organizaciji pak nije palo na pamet škrbave prve redove ad hoc popuniti fanovima s kraja partera.

Stjepan i Luka drvena violončela zamijenili su električnima – bestjelesnima i show je počeo s “Welcome To The Jungle”, no već na drugoj skladbi “Purple Haze”, Jimija Hendrixa, prava interpretativna rokerska katarza je izostala jer najmističnija i najprivlačnija stvar kod Hendrixa prevedena na klasičarski jezik kao “prstomet” mogla se jedino zamišljati. Svakako je to bilo efektno za publiku bombardiranu odlično ugođenim zvukom, ali izvedba bilo koje Hendrixove pjesme zahtjeva puno više i to se u slučaju 2 Cellos itekako osjetilo.

Publika, među kojom su bili i obožavatelji čelista koji su potegnuli čak iz Japana, je bila raspoložena za spektakl, koji je na kraju i dobila. Pohvalno je  da je bila iznimno tiha kad su se s pozornice krenuli smireniji tonovi “With Or Without You” ili “Fields Of Gold”. No koliko god su Hauser i Šulić vješti aranžeri, manjkavosti je bilo. Pored spomenute “Purple Haze”, dva čela nisu bila dovoljno uvjerljiva tijekom izvedbe pjesme “Resistance” grupe Muse. Ispalo je da je genijalnost jednog Matthewa Bellamyja i tu ostala nedostižna jer Hauser nije uspio prenijeti lucidno-emotivni karakter Bellamyjevog vokala za koji mu je kao uostalom i za Bonovu interpetaciju gudalo bilo “prekratko”. Jednostavno gledano razumijevanje rock glazbe od strane visokoškolovanih i samim time dobro utreniranih glazbenika ide pod debeli upitinik.

Kako im se dogodila internet slava bilo je za pretpostaviti da će se dva prekrasna mlada muzičara naći na rasjednoj liniji potresa između dva glazbena staleža, dva profesionalna smjera koji se ljube kao zapadna medicina i new age, ljevičari i desničari, neoliberalizam i socijalizam, tj. rock i klasika. U svojoj nespojivosti jedni drugima potvrđuju smisao postojanja. Isključuju li pak Stjepan i Luka jedan drugog odlučiti će tempo.

No u ovom trenutku nakon nastupa pred 12.000 posjetitelja u zagrebačkoj areni, slobodno mogu slaviti svoje bivstvo na Olimpu popa. Njihov glorificirajući trenutak atomiziran je svaki posjetitelj nakon gotovo dvosatnog “Arena 2 Cellos koncerta” odnio kući, osobno, bio je to “Human Nature”.

Set lista:

Karl Jenkins: Benedictus

Faure: Elegy (Luka)

Morricone: Gabriel’s Oboe (Stjepan)

Piazzolla: Oblivion (Stjepan)

Haydn

Welcome to the Jungle

Purple Haze

Resistance

Time of Your Life

Californication

With or Without You

Where the Streets Have No Name

Viva la Vida

Human Nature

Smooth Criminal

Smells Like Teen Spirit

You Shook Me All Night Long

Highway to Hell
Back in Black

When I Come Around

Smells Like Teen Spirit (drums)

Fields of Gold

Hurt

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh