Madrugada ‘Chimes At Midnight’ – povratak norveških kraljeva rocka

Nakon 14 godina jedno od najzapostavljenijih rock imena izvan skandinavskog poluotoka dolazi s povratničkim albumom.

Madrugada ‘Chimes At Midnight’

Priča o norveškom bendu Madrugada nedjeljiva je od priče uspona skandinavske scene koja je na samom početku novog milenija krenula ugrožavati glazbenu s britanskog otoka, koja je ujedno i jedan od najjačih izvoznih proizvoda Ujedinjenog kraljevstva.

U tom periodu bila je stasala nova generacija koja je na slavnoj tradiciji, počevši od grupe ABBA, pa preko uspjeha A-ha, Europe, Roxette, Robyn i na koncu grupe The Cardigans, krenula u ofenzivu u širokom spektru rock glazbe, koja je dotad bila najčvršći kulturološki bastion Britanaca. Gotovo se može govoriti o skandinavskom valu koji je nastao 2000. godine.

Finski H.I.M. upravo je te godine objavio albuma „Razorblade Romance“ koji se svojom gotičkim zvukom i estetikom palog anđela frontmana Villea Valoa nezadrživo uspinjao europskim top listama. Iste godine švedski The Hives započinju proboj albumom „Veni Vidi Vicious“ i čine odličan taktički potez time što prvo kreću u osvajanje Amerike, a tek potom starog kontinenta, dok se švedski Hellacopters svojom hibridnom verzijom southern rocka i albumom „High Visibility“ nameću kao europski predvodnici stila koji će par godina kasnije u smislu popularnosti eksplodirati globalnim izlaskom Australaca Jet i njihovog hit singla „Are You Gonna Be My Girl“. Ne treba iz vida ispustiti ni Šveđane Mando Diao koji su dobar dio tog prvog desetljeća novog milenija grizli i bombardirali singlovima dok im se nije pred kraj dogodio globalni hit „Dance With Somebody“.

No i Norveška je imala ‘konja za trku’, među svim nabrojanima, možda i najoriginalnijeg i definitivno najmanje amerikaniziranog u zvuku. To je bila grupa Madrugada, nazvana po portugalskoj riječi za zoru. Njen pjevač Sivert Høyem zasigurno je jedan od najupečatljivijih vokala općenito u svijetu rocka, dok u zvuku bend donosi štih koji bih opisao kao ‘soundrack potmule tutnjave praznine’ nad kojom Høyemov vokal odzvanja gotovo božanski moćno. Na domaćem, norveškom, terenu njihova glazba brzo je prepoznata početkom milenija, da bi s trećim albumom „Grit“ (2002.) koji je iznjedrio legendarnu ljubavnu baladu „Majesty“, krenuli u ekspanziju.

No za razliku od eksplozivnih Hivesa koji su po potvrdu išli u SAD, Madrugada su po ozračju svoje glazbe vjerovali da po ‘vjerodajnice’ moraju prvo u Veliku Britaniju, što se pokazalo kao greška. Naredni album „The Deep End“ iz 2005. nosio je u sebi gorčinu i tugu zbog tog neuspjeha, no iste godine objavljeni live album „Live In Tralfamadore“ neočekivano postaje najprodavaniji album u matičnoj Norveškoj, a također je odlično kotirao u Švedskoj i Finskoj. I, dakako, Tralfamadore nije grad ili dvorana u Norveškoj, već se radilo o referenci na ime izmišljenog planeta izvanzemaljaca iz nekoliko romana američkog autora znanstvene fantastike Kurta Vonneguta.

Peti studijski album, nazvan jednostavno „Madrugada“ bio je ujedno i posljednji. Tijekom snimanja umire gitarist Robert Burås, jedan od osnivača zajedno s Høyemom i basistom Frodeom Jacobsenom, te bend odlučuje da više neće postojati nakon posljednjeg koncerta na turneji koji je bio održan 15. studenog. Sivert Høyem je potom krenuo u solo karijeru, no pjesme Madrugade jednostavno nisu blijedile s vremenom, dapače pokazivale su se sve više bezvremenskima i otpornima na trendove.

Povratak se činio neminovnim. Dogodio se 2018. kad se grupa ponovno okupila i ‘nazidala’ europsku turneju u narednoj 2019. na više od 60 koncerata i festivalskih nastupa, te je time postala njihova najveća turneja ikad. Na albumu „Chimes At Midnight“ se već radilo kad je došla pandemija i prolongirala planove objave, no jučer se njegov izlazak obistinio, te je s oduševljenjem dočekan iako je objavljen 14 godina od prethodnika.

Kreativnu opravdanost povratka već je potvrdio najavni singl „Nobody Loves You Like I Do“ koji se pozicionira moćno poput „Majesty“ nekad. Pjesma kao da otkucava u ritmu ovih tmurnih tjeskobnih vremena, te joj je s pravom prepuštena i uloga otvaranja albuma. A tu je i moment ljubavi usmjeren prema uistinu odanoj publici koja je i vratila bend na scenu. Ježenje na „Nobody Loves You Like I Do“ tu dolazi kao dugo čekana nagrada.

Naredna „Running From The Love Of Your Life“ uz masne premaze slide gitare donosi puno autobiografskih motiva Madrugade i gura album dalje uzlaznom putanjom. Osjetnu snagu novog otvaranja bezdana pod nogama slušatelja nosi i „Help Yourself To Me“. Kao da je duh Leonarda Cohena ušao u Høyema. Nema tu poze i pretvaranja, već je jednostavno riječ o Høyemovoj osobnosti i osebujnosti u kojoj se samo može uživati.

Četvrta „Stabat Mater“ za današnje vrijeme patnje vuče paralelu prema istoimenoj himni iz 13. stoljeća koja portretira Marijine patnje zbog Isusovog razapinjanja. Nakon „Slowly Turns The Wheel“ novi uspon predstavlja „Imagination“ koja u sebi sadrži onu metriku koja je proslavila U2, ali joj se spomenuti bend u kasnijoj fazi nije pretjerano vraćao. U slučaju Madrugade i pjesme „Imagination“, ti utjecaji su famozno oživljeni. Nekako je slična situacija i s „Dream At Midnight“ koja na sličan način ulazi u ozračje Springsteenovih himni, no Madrugada tu ‘podiže ručnu’ nedozvoljavajući da ih preplave emocije koje bi mogle narušiti njihov sjevernjački spleen.

Korak dalje dolazi kasnije u „Empire Blues“ i „You Promised To Wait For Me“, prva je u biti country pjesma, ali s Høyemovim ‘wall of sound’ ozbiljnim glasom sve odlazi u odličnom noir pop smjeru, a drugu bi se s njenim revijalnim aranžmanima lako mogli pripisati Royu Orbisonu i Elvisu Presleyu, ali i tu opet Høyem radi izvanvremensku distinkciju.

Ljubav kao najjači lajtmotiv albuma odnosi prevagu i na njegovom kraju. „The World Be Faling Down“ tako se samo naslovom osvrće na današnje olovne oblake na horizontu, dok u srži pjesnički vapi za time koliko propuštamo učiniti za ljubav. Shodno tome posljednja „Ecstasy“ je u potrazi za onom iskonskom, a ne umjetno izazvanom ekstazom – posljednje intimno putovanje u nutrinu duše na ovom albumu na kojem najjače odjekuje meko izgovoren i otpjevan stih (i poziv): „Carry on“ dok ugođaj poetske odjavne špice nježno do samog kraja nose jedva čujne violine.

U svom sveobuhvatnom narativu album „Chimes At Midnight“ kao da kreće od ponoći, tj. distopijske tame stvarnosti, i završava u zori (madrugadi) optimizma, koji je uvijek skliski teren za rock bendove na kojem mogu ostati samo oni najjači. Ako nam ičega treba u ovom vremenu, to je optimizam i to onaj koji zahtijeva put u vlastitu dušu, upravo onaj kojim kroči i Madrugada i koja je iscrtala zvučnu mapu tog putovanja. Veliki bend za koji vam nitko ne treba reći da je velik, jer to osjećate.

Ocjena: 9/10

(Warner, 2022.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X