Ne znam je li Maer prvi koji je potpuno izokrenuo priču ili ne, ali taj ‘kopernikanski obrat’ u kojem booklet CD-a povećanjem formata postaje primarna stvar u rukama konzumenta, a CD sekundarna je uistinu zanimljiva.
Da je knjižica ostala na veličini CD pločice bila bi samo informacija o tekstovima pjesama, ovako to je zbirka poezije, efektno ilustrirana dobrim fotografijama, dok CD kao da je u ulozi zvukovnog bonus, podloge za poeziju. Snažna je moć iluzije. Dovoljna je samo mala intervencija koja razbija uobičajenu šprancu i novi vidici su otvoreni. Naravno treba se toga sjetiti…
Pulski umjetnik Valter Milovan a ka Maer, možda bi zbog navedenog trebalo smatrati konceptualcem, zbog te igre između poezije i glazbe, jer cijeli „Neradni dan“ je osmišljeno kao djelce s ključem, ne samo po pitanju vizualno-dizajnerskog rješenja. Zato i knjižica poezije pored naslova „Neradni dan“ nosi i podnaslov „Priručnik za upotrebu“. Maer se brine za slušateljevu psihu jednako kao i za svoju. „Neradni dan“ posjeduje imperativ smještanja u stanje spokoja kako bi se osjetili zvukovi, boje i mirisi, te dotaknule filozofske misli koje umjetnik kroz stihove progura, onako na bljesak, kao skriveni i maskirani haiku.
Odmak od svakodnevnice je prijeko potrebna stvar. Možda ga i jest najbolje dočarati terminom neradnog dana. Maer u toj situaciji odmaka kao da ne traži obožavatelja vlastitog lika i djela, već prije sugovornika – srodnu dušu s kojom možda neće krenuti iz iste početne točke, ali će sigurno doći do nekih zajedničkih zaključaka. Prve dvije pjesme su tako u funkciji Maerovog predstavljanja. „Kosić“ je čakavski prepjev „Black Birda“ The Beatlesa, ali nimalo pretenciozan. To je onaj početak komunikacije u kojem Maer istovremeno ruši i podiže prepreku, u smislu: „Ako smo se našli na Beatlesima – dobro je, posebice na pjesmi koja nikad nije bila moćni singl. „Kosić“ je dakle taj prvi ključ – pozicioniranje na generacijsko-artističko-mentalnoj karti. Potom slijedi „Dove credi di andare“ Sergia Endrigoa koja vrši geografsko pozicioniranje – Mediteran. Ako je tu komunikacija uspostavljenja, stvari se uspješno mogu odmotavati dalje. Naravno nakon što ste u međuvremenu nekoliko puta prolistali knjižicu koju je divno ilustrirao fotograf Damjan Bistričić koji je sebi zadao zadaću da potaknut pjesmama i nazivom albuma sve snimljene detalje uhvati tijekom jednog neradnog dana – u nedjelju. Bistričić je tako uspio snimiti duh istarske obale, daleko kvalitetnije od onog uobičajenog turističkog šunda u obliku razglednica i kojekakvih postera koji aludiraju na hrvatsku obalu uglavnom viđenoj očima galeba, a ne čovjeka.
Maer poput većine hrvatskih intelektualaca sadašnjost vidi potpuno dezorijentiranu i dekonstruiranu, ali iz njega ne izlazi mizantropija. Plastično je to osjetno u pjesmi „Treba više voljeti glupe ljude“, jer Maer tu na neki način abolira cjelokupnu okolinu od odgovornosti za život u zajedničkom paklu. Da se naslutiti da oni koji su eventualno krivi za sadašnje stanje, nisi među nama. U neku ruku na sceni su ostale samo žrtve u čijim tragičnim sudbinama bi također dobro došao neki „Neradni dan“.
Sama pjesma „Neradni dan“ ispravno je detektirana kao himna cijele poetske konstrukcije u kojoj taj pojam predstavlja sigurnu zonu od svega jer čak i ‘idioti s televizije gube snagu na neradni dan’. Naizgled utopijski (ili distopijski) odmak pruža „Socijalizam u 2175. (kako bi to bilo?)“, ali ona je jednako usmjerena na stvarnost kao i „Hereza z Galiole“, „Proljeće u studenom“ i posljednja „Pjesma o zaboravljanju“. A stvarnost koju Maer vidi je odraz u ogledalu one dogmatsko-programatske stvarnosti koju ‘idioti s televizije’ grade svaki dan dok govore o pobjedi u trenucima poraza. Poraza kojeg Maer smatra našom najvećom pobjedom. U kojem ćemo naučiti živjeti i znati. I u kojem nam na uistinu apsurdan način neće trebati priručnik za upotrebu neradnog dana.
Ocjena: 8/10
(Matica hrvatska, Pazin, 2012.)