Maja Posavec će u četvrtak 22. studenog u Vintage Industrialu u klupskom ozračju predstaviti svoj ovogodišnji debitantski album ‘Kada ne bih imala strah’, dakle prvo takve vrste, što je dakako dobar razlog i motiv proći s Majom u razgovoru kroz njene strahove, karijeru u Detouru, stilske sklonosti i dakako ljubav prema stvaralaštvu Leonarda Cohena.
U četvrtak nastupaš u pratnji Damira Mihaljevića, Vinje Marino, Ivana Kapeca, i Franje Klinara u Vintage Industrialu. Je li to prvi zagrebački klupski koncert u toj formaciji otkako si objavila album „Kada ne bih imala strah“?
Maja Posavec: Napravili smo promociju albuma u svibnju u Lisinskom. Mali Lisinski je koncertni prostor koji nudi svečanu atmosferu kakva je priličila prvom koncertu nakon izlaska albuma. Ovo je prvi klupski nastup. Ja dolazim ipak iz kazališta, i svakim svojim nastupom se pitam pripadam li ja koncertnim prostorima, ili kazalištima, ili klubovima. Ne želim odustati od nastupa po klubovima, jer upravo se tamo događa spoj ljudi tj. publike koji prate širu glazbenu scenu, ljubitelji svirki koji su u moru ponuda izabrali moj koncert. I zato klub, i zato Vintage. Sa bendom sam imala već nekoliko koncerta van Zagreba. Jako se radujemo Vintageu, mislim da je to taj koncert koji čekamo, evo već skoro, dvije godine.
Odgojeni smo u kulturi straha. Kao ne bojim se zmije, ali imam tremu hoće li mi auto proći na tehničkom. E sad šta je realno opasnije?
Koliko je općenito trajao rad na albumu „Kada ne bih imala strah“? Čini se da je sve sazrijevalo polako i da se radilo u etapama.
Maja Posavec: Pjesme su nastajala zadnjih osam godina, a sam rad na albumu dvije godine. Ta sporost nije bila planirana s moje strane, ona se jednostavno dogodila. Stvaranje jednog albuma je zaista složeni proces u koji sam prvi puta ušla sama, na početku još nisam imala bend. Tako da sam puno učila iz grešaka. Nakon nekog vremena kada su već singlovi „Budi jak“ i „Dok Držiš Me Za Ruku“ bili vani, Višeslav Laboš kao producent i ja smo zgotovili album u nekom prirodnom vremenu od godine dana. Uz obaveze koje sam imala u kazalištu, album je bio prioritet.
Obzirom da si dala svoj obol u najboljoj fazi grupe Detour, koliko ti je ta spoznaja pomagala ili pak možda bila bremenita kao samostalnoj autorici u radu na vlastitom izričaju, u smislu ‘svi će sad to uspoređivati’?
Maja Posavec: Pa upravo je to bila moja potreba, da se publici predstavim i sa svojim autorskim pjesmama. U Detouru iako sam pisala pjesme nisam do kraja predstavila svoje autorstvo. Da sam publici htjela ponuditi nešto a la Detour , zašto bi uopće izlazila iz takvog benda? Obožavam Detour i Nenadov rukopis (Nenad Borgudan, op. a.), ali sazrijevanje je donijelo i ostamostaljivanje.
I dakako koliko si se željela odmaknuti od Detoura i u kojem pogledu?
Maja Posavec: Željela sam ići prema sebi i onome što nudi moj izričaj. Nije tu bilo nikakve kalkulacije da bi se trebala više ili manje odmaknuti od onoga što sam do tada radila, jednom kada sam krenula raditi samostalno, došla je neminovna promjena u zvuku, od autorskog rukopisa do suradnika. Već prema duhu pjesama sam osjećala da izlazim van sa nečim novim, nečim što je do sada bilo dio samo mog intimnog svijeta.
Jest da je album „Kada ne bih imala strah“ nosi naziv po istoimenoj pjesmi, ali sam odabir otvara prostor za drugu misao, tj. je li te uistinu bio strah samostalnog debitantskog ostvarenja?
Maja Posavec: Pa je. Nije me generalno strah izaći sa svojim pjesmama pred publiku, ali strah se potkrade u proces, u male i velike krize u nastanku albuma, odnose prema vlastitom radu i slično. Generalno sam se u životu nauživala straha, i kao neka atmosfera koja koči pratio me dosta vjerno. To nije paralizirajući strah ili panika, ali dovoljno je tu da ga osjetim u nekoj zabrinutosti kad mi kaže: „Nemoj ići daleko“. Strah kao motiv je očito česta tema mojih pjesama, te sam tako imala potrebu staviti ga u naziv albuma. Naravno to je moj način povezivanja sa publikom, ja sam rekla : „Mene je strah, a tebe?“ A šta kad bi zaboravili na njega?. Jer znamo svi da strah mind gap.
Strah od čega? Nije valjda u pitanju trema?
Maja Posavec: Ha, ha,ha, ne ne, nije trema. Ne znam, odgojeni smo u kulturi straha. Kao ne bojim se zmije, ali imam tremu hoće li mi auto proći na tehničkom. E sad šta je realno opasnije?
Je li te bio strah i kad si radila na prvom albumu Detoura?
Maja Posavec: Pa imala sam tremu jer su to bili počeci. Tada sam imala veći strah kako će to drugi čuti. A najviše sam imala problema sa pjevanjem. Do tada sam pjevala samo covere, prvi puta sam u studiju pjevala nešto autorski novo. Moja interpretacija je bila još mlada, neiskusna.
Spadaš li u onu skupinu glazbenika koji čim objave album već razmišljaju o novim idejama i novim pjesmama?
Maja Posavec: Da, to radim stalno.
Voliš se poigravati stilovima, ostavljaš prostora da bi se moglo pomisliti da stalno tražiš balans između pjesme pop gabarita u kombinaciji s nekim avangardnim elementima koji baš i ne prolaze fluidno u svako uho. Namjerno ili slučajno? Voliš li ‘diverzije’ u pop formi?
Maja Posavec: Pa da, volim sve to. Nije to opet ništa namjerno. Ja sam eklektična i nespojiva po prirodi. Ne mora sve proći u svako uho, ono koje čuje, e za njega je upravo sviramo! Ja volim pop i sve njegove diverzije.
Paralelno s koncertima solo karijere održavaš i tzv. Večeri s Cohenom na kojima s Ivanom Kapecom izvodiš pjesme Leonarda Cohena. Kako je došlo do toga?
Maja Posavec: Da. Došlo je nakon čitanja Cohenove biografije i ponovnog preslušavanja njegovih pjesama. Do tada mi nije palo na pamet da bih ja njega mogla pjevati, ali to prošlo ljeto se nešto promijenilo. Nije više bila rečenica; Ja to ne mogu, već: Ja to želim. I onda su se stvari posložole. Ivan Kapec je divan suradnik i prijatelj. Nevjerojatno guštamo muzicirajući na poeziju Leonarda Cohena. U slično vrijeme sam počela raditi sa Hangtime agency koji su nas pozvali u Sax i tako je priča krenula.
Obzirom da vidim da se te ‘Večeri’ sve češće najavljuju, očigledno je da imaju prolaz kod publike. Koliko je Leonard Cohen utjecao na tvoje glazbeno oblikovanje kao pjevačice? Pitam iz razloga jer nekako vjerujem da rad na tematskim večerima njegove glazbe, ne traži samo pjevača, odnosno pjevačicu, već dodatno i osobu na koju je Cohenova uglazbljena poezija ostavila snažan emotivni trag. Hajmo reći da Cohenova glazba ne traži izvođača, već nekoga tko je na pozornici može pravilno dešifrirati.
Maja Posavec: Bravo, mislim da je to jako točno. Ta pravilna dešifriranost zapravo spaja muzičara i onog koji sluša, ako je interpretacija točna, oni se spajaju u doživljaju. Naravno točnost interpretacije je nemjerljiva i subjektivna. Što se tiče Cohena i njegove poezije i glazbe, ja sam tu tek ona koja, da tako kažem čita note. Gledam na to kao na partitiuru. Kao što klasični glazbenici čitaju Bacha ili Mozarta, u svakom kutu je iznenađenje i s svakim taktom se slika mijenja. Kaleidoskop. A ja samo pjevam…
O muzikalnosti, koju očigledno genetski nosiš u sebi, svjedoči i karijera tvoje sestre Zrinke koja ide dijametralno suprotnim putem od tebe. Ona je u jazzu i etnu. Kako općenito funkcionirate, preslušavate li jedan drugoj materijale, savjetujete li se možda?
Maja Posavec: Da podržavamo se u svakom pogledu, iako smo jako različite kužimo se u glazbu jedna druge, te u potrebe i probleme na koje nailazimo, pa se često savjetujemo i slično. Najbolje funkcioniramo kad pjevamo, ali doma u dnevnoj sobi, kada nam se glasovi spoje, onda najviše uživamo.
Hoće li koncert u četvrtak biti sav u znaku albuma „Kada ne bih imala strah“ ili će biti i nekih proširenja repertoara? Evo spomenuli smo i Cohena u ovom razgovoru…
Maja Posavec: Nikada ne miješam Večer s Cohenom i svoj koncert. Smatram da je to jedino fer u ovoj fazi mog rada. U četvrtak sviramo moj album i naravno neke pjesme iz faze Detoura, ali i neke nove nove pjesme. Fakat, jedva čekam!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
