‘Razdor’ je opasna i mračna ploča. Ona koja vas gurne duboko ispod površine, tamo zadrži, ali nakon nje izađete okupani nekom novom snagom za dalje, jer, eto, čujete neki glas kojem je gore nego vama.
Te 1992. kao i 1993. štošta je bilo propalo pa tako i rock and roll u Hrvatskoj. Rock je poput svih ostalih glazbenih stilova bio stavljen u službu domoljublja. To se moralo prvo iskazati, a potom je išlo sve ostalo jer su granate padale, a najčešće obavijesti na TV ekranima bile su one zračne i opće opasnosti. Etablirana imena su imala određenu šprancu djelovanja i ponašanja. Možda su mogli drukčije, ali nisu smjeli. A rock ne voli one koji ne smiju. A nove generacije, tj. oni koji su tek trebali doći bili su duboko u undergroundu, daleko od dosega bilo kakvih, u prvom redu elektroničkih, medija.
Par godina prije, okolnosti su htjele da nezavisna scena bivše države bukne u sam njen sumrak, posebno ona u Vinkovcima, a album „Razum i bezumlje“ Majki bio je njegova najsvjetlija točka, uzme li se u obzir samo hrvatska produkcija i izuzme li se slovenski Helidon u čijem katalogu su bili „Two Dogs Fuckin’“ Leta 3 i „Mi smo ovdje samo zbog para“ KUD Idijota.
U Zagrebu su se atomizirane čestice tog početka devedesetih počele prilično brzo organizirati gotovo ni iz čega. Producent Denis Mujadžić Denyken još uvijek je snimao u svom stanu prije nogo li je dobio priliku raditi u studiju Branka Starca, a kad se ‘uselio’, tamo je gotovo nastajala i snimana nova rock scena. Aleksandar Dragaš koji je imao iskustva nezavisnog izdavaštva s Obojenim programom shvatio je da ne može sam i doveo T.R.I.P. Records u Croatia Records kao prvu diskografsku podetiketu u zemlji, jer taj „izum“ dotad nije postojao na ovim prostorima. Ambiciozno je krenuo s čak četiri benda, a to su bili Hladno pivo, Anesthesia, Owerflow i dakako Majke čiji članovi su se preselili u Zagreb.
Vrijeme će pokazati da su ta punk, metal i rock izdanja udarila dugoročne temelje nove hrvatske scene, ili bombastično kazano; spasila su rock. Za ljubitelje rocka, u koje i sam spadam, koji obično drže da je ‘teži sport’ biti izvan podžanrovskih struja i da je ipak najteže iznjedriti punokrvnu rock ploču, „Razdor“ je upravo bila ta ploča.
Što je sve u njoj sublimirano, možda najbolje zna Denyken koji je, za početak, htio iznjedriti veliku rock ploču benda koji je prije toga svoj potencijal imao suspregnut u brzom ritmu (nije to nimalo loše, da se razumijemo, ali usporiti i ostati uvjerljiv je kategorija za sebe kod takvih bendova), a velikih rock ploča nema bez balada i himničnih otkivaka. Već s tom idejom bio je otvoren put gradnje karizme Gorana Bareta kao najisturenije figure, svojevrsnog palog anđela, čiji heroinski rakurs se tada činio kao prilično normalan odgovor na nenormalne okolnosti.
„Razdor“ je opasna i mračna ploča. Ona koja vas gurne duboko ispod površine, tamo zadrži, ali nakon nje izađete okupani nekom novom snagom za dalje, jer, eto, čujete neki glas kojem je gore nego vama. Glas koji krvari od dosade već na samom početku dok osjećate da vam moćni riff reže utrobu kako bi i tamo usadio taj impuls „momka iz proklete kuće“ (a tko se usred rata ne osjeća momkom iz proklete kuće, taj ima sasvim drugu vrstu problema u shvaćanja realnosti). Za tog „momka“ je životno sranje započelo još ’89-te i on se dobro osjeća samo kad je daleko od kuće i kad se ničega ne sjeća. Iskazano kroz naslove pjesama; „Krvarim od dosade“, „’89“ i „Dobro se osjećam“ predobar je niz za istjerati demone iz sebe, a ploča je tek krenula.
Nakon njih dolazi „Mršavi pas“ kao jedina pjesma ispraćena samo akustičnom gitarom na albumu, ali njena isposnička i autsajderska moć cijeli osjećaj diže u nebesa prije nego li A stranu odjavi i dan danas najvažnija himna Majki, a to je „Budi ponosan“, epski udarac koji je u svim godinama nakon bio imperativ za dizanje glave iz blata, ali i dokaz da poetski i pjevački karizmatik u rangu Jima Morrisona obitava tu gdje obitava, u velikom sranju zajedno sa svima nama beznačajnima.
Koja god kompilacija Majki bila složena nakon toga, niti jedna ne može imati bolji niz od A1 na „Razdoru“.
B1 je nimalo manje dojmljiv. Otvara je „Svijet je opasan“ koja stvara dojam da mladi gitarist Zoran Čalić poput Billyja Duffyja na albumu „Electric“ grupe The Cult jednostavno ne zna udariti loš riff i to na gitarskom albumu. Nakon tog boogie bluesa, „Fantastična vatra“ otvara moćno funk poglavlje na albumu i bilježi se kao još jedan koncertno neizostavan adut grupe svih vremena. „Bilo je davno“ je pak adrenalinski podsjetnik na „Razum i bezumlje“, prije nego li vas „Bez pameti“ opet povuče u dubine poput sidra svezanog za noge. I kad dospijete do tmastog dna tamo vas čeka sam vrag. Okrutan, opijajući, smrtonosan, ali nevidljiv.
„Želim da te vidim“ spada u sam vrh Baretove poetike i glazbenih vrhunaca grupe Majke. Pjesma iz samog pakla u kojoj se ne bježi od njegovog domaćina već se traži suočavanje s njim. Ni prije ni poslije, Bare i Majke nisu u svojoj diskografskoj karijeri iskristalizirali tako moćno završno poglavlje. A opet, u koncertnom životu tu samoegzorcističku pjesmu se rijetko sreće. Time, za sve koji se naknadno sreću s ovim albumom, ona dolazi s onim poznatim velikim upitnikom: „Zašto ja to dosad nisam čuo?!” Time ta velika ploča čuva svoje skriveno blago za svaku novu dušu koja nabasa na nju.
„Razdor“ spada u onu grupaciju albuma jednog benda koji se nameće kao najvažniji, jer se po njemu kasnije mjerilo svako novo izdanje. Također je to bio album koji je jasno ukazao da su Majke veliki bend i da su s njim ispisali jedno od najvažnijih rock poglavlje ove zemlje kad rock kao neobuzdana i divlja pojava nije bio nimalo dobrodošao. Treba također imati na umu da je dosta izvanjskih događaja vezano i za ovaj album i za sam bend Majke tadašnjoj mladoj generaciji bio putokaz da je nešto „trulo u državi Danskoj“.
Naime, okolnosti su htjele da se te 1993. ustanovi Porin koji se prvi put održao 1994. godine kad je cijela ranije spomenuta nova rock scena strpana u kategoriju alternativnog rocka. „Razdor“ je tada izgubio od „Džinovskog“ Hladnog piva (koje se umalo iste večeri raspalo u hotelskoj sobi nakon svađe članova među kojima su neki mislili da je to kraj njihove pankerske karijere), a Porinom je u većini, pa tako i u rock kategoriji dominirao album „Buđenje“ Parnog valjka.
Od tada je sudbina Majki bila zapečaćena na toj diskografskoj dodjeli nagrada, dok su popularnost i kultni status rasli mimo toga. To je kulminiralo sveopćim nezadovljstvom kada je i album „Vrijeme je da se krene“ (1998.) ispušio, a jedini Porin vezano za taj album dobio Radislav Jovanov Gonzo za video spot, iako je tada apsolutno svakom bilo bjelodano jasno tko tu ima najjači album. I opet je jedna nepravda otvorila put prema ‘sudbinskom poravnanju’. Majke su postale simbol rocka kojeg vladajući ne trpe. Svega godinu dana kasnije pjesma „Vrijeme je da se krene“ bila je oporbeni soundtrack za rušenje posttuđmanovskog HDZ-a s vlasti. Dakle, razdor između Porina i Majki počeo je s „Razdorom” i to je kako se pokazalo, bila odlična stvar koja se dogodila hrvatskom rocku u devedesetima.
Post festum značenja tog albuma vidljiv je i danas. Unutar tri desetljeća od originalne objave drugog studijskog albuma svaki album Majki osim „Razdora“ doživio je svoje reizdanje, što na CD-u, što na vinilu. Jedino je „Razdor“ čekao svoju okruglu obljetnicu da bi po izlasku tjednima sjedio na vrhu liste prodaje albuma, što samo govori u prilog tome da i dan danas kod mnogih sjaji u srcima kao najsjajniji rock dragulj iz nekih sumornijih vremena, ili pak da i oni koji ga nisu tada doživjeli i proživjeli znaju da je najvažniji. Niti jedno čudovište nije moglo zaustaviti ovaj album na putu da nastavi praviti blještave korake nove.
(T.R.I.P. / Croatia Records 1993. / Croatia Records, 2023.)