Između desetak razloga zašto se ovaj tekst objavljuje u naoko neprirodnom okruženju valja izdvojiti onaj najvažniji, tog četvrtka u Lisinskom, u sklopu Majstorskog ciklusa, izvodila se univerzalno maestralna glazba, mahom domaća.
Teza kako punkeri nakon četrdesete godine života ‘peru svoju savjest otkrivanjem klasične glazbe te večeri u Lisinskom potpuno se potvrdila. Naime, na ovaj su me koncert pozvali upravo nekadašnji zagrebački punkeri, frendovi na pragu pet banki, koji su u međuvremenu postali učitelji, programeri pa čak i zaslužni kulturni radnici – a koji i dalje održavaju svoje penzinerske punk probe. Koliko je tek smiješno vidjeti njihove face među publikom, onih dvije tisuće ljudi, mahom baka i djedova naše djece – zapravo onih koji ustrajno i patriotski brižno, iz tjedna u tjedan, održavaju smisao postojanja Lisinskog, uopće smisao postojanja visoke kulture u ovom selu.
Ovim uvodom ideja je rastopiti generacijske, kulturne i žanrovske barijere zbog kojih ulazimo u predrasude koje u konačnici onemogućuju čut i vidjet genijalnosti umjetnika koje rijetko ili nikada ne stavljamo u svoje playere. A zapravo se radi o potpuno razumljivim i pitkim – štoviše spektakularnim – umjetnostima.
Jer, morali bi biti debili da nas već i sama usviranost orkestra od 80(!) svirača ostavi ravnodušnim. Naprosto je fizika zvuka takvog orkestra toliko efektna da se riječima ne da opisati. Razumljivo je onda da i jednom pankeru ispadne vilica pri izvedbi saksofonističkog sola glavne solističke zvijezde te večeri, mladog splitskog genijalca koji će dobiti svoj pasus nešto kasnije.
Radi se o jednom od najstarijih europskih radijskih orkestara pod imenom Simfonijski orkestar HRT-a. Ovaj veliki pogon od stotinjak ljudi vjerojatno je jedan od najboljih razloga (uz Jazz orkestar hrvatske radio televizije) zašto svaki mjesec HRT-u plaćamo naših 80 kuna. Za razliku od Zagrebačke filharmonije ovaj se orkestar ističe zbog inicijalnog programskog poslanja – promoviranje i izvedba primarno domaćih dijela i skladatelja. Kako to dosadno zvuči napisano a koliki je to gušta čuti na dijelu. Neočekivano usviran i dobro ugođen orkestar, prepun duha i zdravog inata, prije svega predanih glazbenika, ovog je četvrtka predstavio program pod naslovom Mediteranska suvremenost. Dirigent je bio sjajni dubrovčanin Ivo Lipanović. Izvodila su se djela Petra Bergama (za one znatiželjnije on je klasik hrvatskog stukturalizma), potom zagrebačka praizvedba djela mladog Gordana Tudora („ARP koncert za alt saksofon i orkestar“), i tek na kraju svjetski klasik Petar Iljič Čajkovski njegova Peta simfonija u e-molu, opus64.
Za površnog poznavatelja klasične glazbe, priličnog audiofila te klošarskog pop rock kompozitora, bio je to pravi vatromet supersoničnog užitka u najvišoj glazbenoj kategoriji – simfonijskoj glazbi.
Bergamova glazba, izvedena upravo na 90. rođendan autora, koji je pritom i sjedio u publici, ultimativno otvara čakre i oduzima dah već na samome početku koncerta. Ona nameće ugodan osjećaj kako bi visoka kultura zapravo trebala zvučati. Ugodno meditativno sanjarenje u petnaest minuta domaće glazbene raskoši visoke estetike i duboke teksture. Jebeno.
I tad na red dolazi istinska zvijezda ne samo ove večeri već posljednjih desetak godina otkako mladi Tudor, splitsko dite rođeno 1982., ostavlja svoje plodonosno pop rock odrastanje te ulazi u svijet klasične glazbe koju je diplomirao 2004. u Zagrebu. Već samo napisati djelo koje stapa 80 članova orkestra u tečnu glazbenu kulisu dovoljno je za divljenje autoru. Međutim, Tudor je na svojoj skladbi i glavni solist na malenom alt saksofonu. Njegov 20minutni performans topi granicu između same izvedbe i doživljaja odnosno odvlači slušatelja u sfere gdje ne postoji svijest o ljudskom uplivu, smrtničkim problemima, milionima nota i izazovu usviravanja istih. To je ultimativno lebdenje uz vilenjački pjev alt saksofona i ogromnog orkestra.
Da podsjetim, osim što je europska zvijezda klasične glazbe Gordan Tudor je i ‘naš’ igrač – o čemu ovdje malo tko zna. On je između ostalog multiinstrumentalist, član Leut Magnetica (poslušajte Vecia Cola), svojevremeno član live postave Jinxa, autor glazbe za one fenomenalne jinglove usporenih plesača na HTV 3 (autor vizualnog identiteta Dario Iričanin), i još koješta drugog. Tijekom studiranja u Zagrebu Gordan je poskrivečki ulazio u dvorište kultnog Funhouse studija obzirom da je iznad istog stanovao njegov profesor – koji mu je zabranio bilo kakvo ‘trošenje’ izvan klasične glazbe. Mimo toga Tudor je ostavio sate i sate tonskih zapisa snimajući saksofone i synteve na glazbi koju čitatelji RDDa kudikamo bolje poznaju.
U međuvremenu, Gordan Tudor je objavio preko deset albuma klasične glazbe, uglavnom autorske, suosnovao hvaljeni Papandopulo kvartet, Trio GIG, član je dua Tudor/Batoš, postao je pedagog uopće vrhunski solist i komorni glazbenik koji osvaja nagrade i publiku diljem Europe. Nedavno je podigao sa stolica inače komornu publiku kultne Berlinske filharmonije uz ovacije kakve ovdje nitko nije ni svjestan. Doista, njegovi ga neopisivo dinamični nastupi čine pravom rock zvijezdom u klasici. Vrijeme je da ga stavimo uz bok domaćih ikona poput Pogorelića, Matije Dedića, Karamazova i inih klasičara za koje su čuli i oni koji klasiku ne konzumiraju.
Nakon Tudorove praizvedbe i desetminutnog aplauza uslijedio je zadnji dio koncerta Peta simfonija u e-molu, Petra Iljič Čajkovskog kao točka na i odnosno brutalna demonstracija snage klasika klasične glazbe, ali i kvalitete našeg orkestra. Teško je tu trošiti riječi osim skrušeno priznati kako glazba ponekad može biti veća od života. Nestvarna raskoš i sveto stapanje s umjetnošću, pa čak i za one koji ne prate klasiku. Uz sve to, na čovjeka ostavlja dojam i neobičan odabir repertoara za večerašnji koncert, spoj nestvarnih svjetova i različitih generacija. Brzinska paralela s glazbom koja nam je kudikamo bliskija bila bi istovečernja kombinacija bendova poput Kraftwerk, The National i Burt Bacharach. Ako u takvom nečem eventualno postoji problem, onda je to bio jedini problem i ovoga koncerta.
Bez daljnjega senzacionalan koncert i program koji vraća nadu i podsjeća na važnost kulture, odnosno njezinu ranjivost u ovome brzom svijetu pritisnutom diktatom tržišne ekonomije. Hvaliti izvođače i program a ne spomenuti pozadinske igrače koji se krvavo bore da (i) ova zanemarena kultura preživi još jedno desetljeće, primitivizam i nerazumijevanje, smijene vlasti i koješta drugo, naprosto bi bilo nepravedno. Ističem tu one najodgovornije igrače sad već omražene televizije, prije svega Ivanu Kocelj čija se funkcija suhoparno zove Rukovoditeljica Radne jedinice Glazba Hrvatske radiotelevizije, no za raju ona je kantica za sve, te zajedno s još nekolicinom likova, posljednja linija obrane. Uz pomoć dobrih ljudi iz Lisinskog Zagrepčani i dalje imaju priliku uživati u istinski uljuđenom programu gdje se popularni pridjev europski ne treba ni spominjati.
Tijekom dvosatnog koncerta prošlo mi je kroz glavu da li ćemo na valu aktualnog stampeda neselektivnog osuđivanja javnog sektora, i ove virtuozne glazbenike proglasiti uhljebima na koje smo spiskali naš novac? Da li će se itko tada pitati kolike su se godine članovi orkestra školovali, specijalizirali i odricali za istu, kao i za svoje instrumente. Naime, ni jedan član orkestra ne može nastupiti na instrumentu koji je jeftiniji od 2.000 eura, uglavnom su i dvostruko skuplji. Pokušajmo to zamisliti uz prosječnu učiteljsku plaću.
Uz spomenute umirovljenike lijepo je na koncertu bilo vidjeti i mlađu gardu aktivnih kulturnjaka, poput dramaturga Sergeja Pristaša, Mak Murtića i ekipu iz Mimika orkestra, svojevremeno glavnog urednika HRTa i osnivača nekad sjajnog HTV 3 kanala – Deana Šošu, i mnoge druge.
Nastupi Simfonijskog orkestra HRT-a odvijaju se svaki četvrtak u Lisinskom, u sklopu Majstorskog ciklusa. Preporučam.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
