Nagrada Milana Mladenovića koju dodjeljuje Zaklada tj. Zadužbina Milana Mladenovića po prvi put je dodijeljena u Makarskoj.
Dosad je to priznanje, koje sa sobom nosi i novčani iznos od 3.000 eura, a od ove godine i osiguran nastup pobjedniku na novosadskom Exitu, četiri puta bilo dodijeljeno u Beogradu, no nakon dvogodišnjeg zalaganja Grada Makarske, peta po redu manifestacija došla je u grad podno Biokova. Naime, Milanova majka Danica bila je Makaranka, a pjevač EKV-a svoje je ljetne raspuste provodio u Makarskoj kojoj je kasnije posvetio i pjesmu „Modro i zeleno“.
S dodjelom nagrade pokrenut je i dvodnevni glazbeni festival pod tim imenom u Parku fra Jure Radića i može se reći da je Makarska ove godine značajno ucrtana u kartu ljetne glazbene ponude na Jadranu i to na njegovom samo kraju, obzirom da Mladenovićev rođendan pada na 21. rujan.
S ovogodišnjim izmještanjem dodjele nagrade iz Beograda, Zaklada je poslala jasan signal o intenciji da to postane manifestacija regionalnog karaktera i po mjestu događanja, a ne samo po natjecateljskom pravilniku (mogu se natjecati svi izvođači koji prijavljuju pjesmu otpjevanu na materinjem jeziku, bez obzira na glazbeni žanr). Makarska je pak oživjela sjećanje na bitnu stvaralačku rock ikonu ovih prostora i time osvijestila ne pretjerano poznatu činjenicu o Mladenovićevoj povezanosti s tim gradom izvan lokalnih okvira.
Jedno vrijeme su kružile razne ideje o tome kako očvrsnuti sjećanje na Milana u gradu, jedna od njih bila je da se postavi spomenik ili bista, ali se od toga odustalo iz poznatih razloga nesigurne sudbine spomeničke baštine posebno kad je riječ o bilo komu ili čemu što evocira na nešto iz bivše države, čak i ako je riječ o kulturnim, a ne političkim akterima. U tom smislu dodjela Nagrade Milana Mladenovića i Festival Modro i zeleno čine se idealnima i za prisjećanje na Milana, i za promociju ideje o autorskoj izvrsnosti nove glazbe i novih glazbenika. Win-win situacija na koju bi vjerojatno i sam Mladenović bio ponosan.
Nagrada o kojoj svake godine odlučuje drugačiji sastav žirija okupljen od poznatih glazbenih imena i glazbenih novinara po peti put je, usuđujem se reći, otišla u prave ruke. Prve godine dobio ju je sastav Artan Lili koji se godinama uporno trudi donijeti u mainstream jedan drugačiji, oplemenjeniji zvuk i misao. Druge godine je to bio mladi sastav Dram čime je odaslan signal da Zaklada Milana Mladenovića ne igra na sigurno, već da hrabro traži talente i u segmentu tzv. teen orientated sastava. Treća laureatkinja bila je beogradska kantautorica Ana Ćurčin čiji rad je nezasluženo godinama izvan većeg medijskog fokusa. Prošle godine je pobjedničku statuu dobila Dina Jashari, izuzetno talentirana makedonska pjevačica čiji je bedroom pop izričaj sve šire prepoznat, a ove godine otišla je u ruke Vuka Stevanovića iz grupe Ljubičice.
Za one koji manje poznaju prilike, grupu Ljubičice i ekipu okupljenu oko Studija Krokodil može se izravno smatrati zaslužnima što su u ovom desetljeću ucrtali Pančevo kao epicentar jednog novog zvuka i jednog novog senzibiliteta koji privlači mladu publiku, jer sa spomenutom ekipom odavno radi i trenutno najpopularniji bend Buč Kesidi. Ovogodišnja pjesma pobjednica je „Dok čekamo pad“, ujedno naslovna pjesma nedavno objavljenog istoimenog albuma Ljubičica u kojoj je možda sublimirana i poruka cijele jedne nove generacije – generacije koja bi tek trebala okriti Ljubičice kojima ova nagrada dolazi u pravom trenutku kreativnog zaleta i treba se nadati da će poslužiti i kao katalizator.
Žiri u sastavu Ana Đurić Konstrakta, Boris Leiner, Zoran Predin, Marko Šelić Marčelo i Branka Glavonjić donio je dobru odluku, kao što je i izrazio svoje oduševljenje uvidom u bogatstvo glazbenih ideja novih naraštaja obzirom da je svaki član imao za zadatak preslušati preko 300 prijavljenih pjesama. O tome je posebno bio rječit Marčelo koji se obratio preko video linka okupljenima na svečanosti u Malakološkom muzeju u Makarskoj koji ove godine slavi 60. godišnjicu od osnutka.
Čast da proglasi ovogodišnjeg pobjednika pripala je Dini Jashari, a prisutnima se obratio i Zoran Paunović, gradonačelnik Makarske koji je izrazio zadovoljstvo dolaskom Nagrade Milan Mladenović nakon dvogodišnjih uspješnih pregovora. Ljubičice nisu bili jedini laureati. Po prvi put je dodijeljena i nagrada za najinspirativniji vokal Leni Stamenković, koja je bila superfinalistkinja s pjesmom ,,Mali milion”., a već tradicionalno je Firchie Drums snare bubanj je dodijeljen jednom od finalista. Ovog puta je Ivan Fece Firči, nekadašnji bubnjar EKV-a bubanj predao u ruke Antoniju Komiću, bubnjaru grupe The Splitters.
Modro i zeleno
Festival Modro i zeleno, koji se održavao u Parku fra Jure Radića nekih stotinjak metara podno Malakološkog muzeja bio je slučajno ili namjerno posložen kao mali usporedni terenski test. Četvrtak 21. rujna pripadao je u najvećoj mjeri rock snagama, a to su bili Partibrejkers, Artan Lili, Rezerve i Pardon. Jedino je Dina Jashari tu imala drukčiji zvuk. Petak je donosio koncerte trenutno najtraženija hip-hop i trap imena kao što su Vojko V i Hiljson Mandela, dok su za otvaranje večeri bili zaduženi ne pretjerano popularni sastavi Djeca! i Ki Klop.
Rezultat? Skoro pa neriješno, iako je su po slobodnoj osobnoj procjeni Partibrejkersi okupili najviše publike pred pozornicom. Dakako, radilo se i o priličnoj razlici dobnih skupina. Prvu večer je prostor parka ispunila sredovječna publika, a Vojko V i Hiljson Mandela imali su pred sobom tinejdžere, a nabrijanosti okupljenih prilikom izvođenja hitova nije nedostajalo niti jedne večeri.
Pardon za Pardon, ali propustio sam ih dok je trajala svečanost dodjele u Malakološkom muzeju. Dina Jashari je možda trebala nastupiti drugi dan i vjerojatno bi to bio pun pogodak pred mlađom publikom. Ovako je nastupala dok je rock publika još uvijek pristizala prvog dana, kao što je otegotna okolnost bila to što je „rock plemenu“ prilično nepoznata, pored toga što ne spada u njegov fah. No, svejedno, kvalitetna i emotivna svirka kao i u lipnju ove godine kad je Dina s bendom otvorila koncert Elementala na Šalati, samo što je tada bila pred puno zainteresiranijom publikom.
Značajniji priljev publike dogodilo se s nastupom domaćih Rezervi, koje pak nisam imao priliku čuti s novim pjevačem Ivom Vujčićem Vujom koji ima iskustva od prije s bendom Zbunjeni. ‘Istrčali’ su sigurno na poznati domaći teren i prvi dojam je da opet igraju pankerski grubo, kao kad sam ih čuo prvi put na banjalučkom Demofestu 2015., a malo manje na pop šlageristiku a la Đavoli (koja im je također pristajala na neki sebi svojstven način). Vujo je jedino malo previše forsirao „ajmo ovo ili ono“ imperative prema publici, što je u tim trenucima bilo možda malo too much za moj ukus, ali sličnan poriv je uhvatio i Zorana Kostića Caneta iz Partibrejkersa koji su nakon Rezervi izašli na pozornicu.
„’Ajmo Makarska! Šta je? Jugo?“, ponovio je i Cane par puta između pjesama, pa valjda tu vrstu nabrijanosti pjevača možda treba upravo pripisati jugu koji je ta dva dana puhao poput vrućeg fena. Zna to biti zeznuto za psihu. Možda se Canetu činilo da ispred njega nema dovoljno muvinga, a bilo ga je itekako, posebno kad je na red došla „Put za jug“ nakon koje je išlo kao po loju po pitanju raspoloženja. Nizale su se „1000 godina“, „Sirotinjsko carstvo“, „Noćas u gradu“, „Hipnotisana gomila“ sve do završne „trilogije“ „Kreni prema meni“, „Hoću da znam“ i „Molitva“, a nije izostao ni bis obzirom na „Hoćemo još!“ skandiranje.
Artan Lili imali su nezgodnu situaciju nakon toga. Najvećim fontom napisano ime „Partibrejkers“ na plakatu upućivalo je na to da će Cane, Anton i društvo ujedno nastupiti zadnji, a ne predzadnji. Ovako, Artan Lili postali su nešto što bi se moglo nazvati službenim after partyjem. Publika se već bila prorijedila tijekom izmjene, uz to nastup nakon Partibrejkersa je po defaultu vađenje kestenja iz vatre. Ali Artan Lili su već dosta puta dokazali u posljednjih deset godina da nema predaje ni kad su ugurani u nokdaun situaciju. I opet sam svjedočio tome da Romana i Bojan Slačala sa svojim gardom neuništivih izlaze na pozornicu dok su okolnosti protiv njih i sa svakom pjesmom koju izvodi precizna mašina Artan Lili pridobivaju za sebe jednu po jednu dušu pred pozornicom. Da, bio je to after party, ali s pregrštom plesnih ritmova. Znate kako se kaže; nekad je after bolji od partyja.
Druga večer donijela je identičan scenarij. Vojkovo ime na plakatu je također bilo otisnuto najvećim fontom, ali Hiljson je bio igrač za sam kraj.
Prije njihovih nastupa bih za Ki Klop rekao u najkraćim crtama da moraju dosta poraditi na svemu. Djeca! me ni ovog puta nisu dojmila. Da netko ne pomisli da imam pik na njih, reći ću da je u Makarskoj možda bilo kristalno jasno u čemu je njihov problem. Naime, kad su se pojavili na hrvatskoj sceni bili su duo, da bi im u međuvremenu skoro redovno počeli gostovati Luka i Anja iz Pocket palme (dosad sam ih svaki put gledao kao kvartet). Djeca! uporno odbijaju postaviti bubnjarski set u pozadinu pozornice, već ga postavljaju na lijevu frontu pozornice. Dosad su stručni ljudi napisali traktate o tome gdje i zašto se postavljaju svirači u različitim formacijama i uvijek se svi slože da bubanj treba biti u pozadini okrenut prema ostalim članovima, ne samo da bi ga drugi članovi bolje čuli, već i da bubnjar vidi situaciju pred sobom. Bubnjar koji stavi svoj set na rub pozornice ne vidi one iza sebe i time ne kontrolira ništa, kao što ako imate namjeru lišiti se osjećaja tijekom svirke samo odite svirati iza bubnjara i sretno vam bilo. Nema tu pomoći ni od monitora. Tako su Djeca! zvučala u Makarskoj, stalno je tu netko ‘šlepao’ za ritmom. Djeca! se ipak trebaju na pozornici prvo posložiti kao odrasli, pa onda možda nešto i bude od njih ako im je uistinu bitna glazba.
Vojko V bio je dakle prvi real deal te večeri. Osebujna persona. Kao da su se žovijalni svadbeni animator gostiju, trgovac polovnih automobila, kolporter i nadrkana hip-hop zvijezda spojili u jednu osobu. Ne znate ni je li dobre ili loše volje. Da šuti bio bi valjda nešto k’o Braco. Ali ne šuti, već se čini da je u refrenu čim je otvorio usta, što god iz njih izašlo.
A publika je znala svaku skoro svaku riječ i zdušno prihvaćala svaki „izazov“ od svog karizmatika, čak i kad se živahni koncert doimao kao reklamni blok u kojem se malo skandira Cilit Bangu, malo K Plusu, malo Pivcu, pa onda sve završi na groblju, tj. Lovrincu. Vojko V je svoj solo opus tako punio i s pjesmama Dječaka i Kiše metaka, kao što se i dobro igrao s izmjenama aranžmana nekih pjesama, ali i žanrovima po svom starom nahođenju apsolutne slobode, tj. kao da mu ništa nije sveto dok je u svoj igrokaz redovno uključivao i publiku kojoj je postavljao kojekakva pitanje slučajnim odabirom, pa je između ostalog i neke za koje je ustvrdio da imaju pet godina pitao imaju li ženu i dicu.
Koncert je započeo i završio s pjesmom „Ne može“, ali u različitom aranžmanu. Posljednja je bila u techno beatu i tom prilikom je Vojko napunio pozornicu s publikom koja je oduševljeno skakala. Bina je izdržala taj krešendo raspoloženja, a kad je Vojko V na kraju rekao da nakon njega izlazi Hiljson Mandela to se činilo kao medvjeđa usluga.
Slična situacija kao Partibrejkers i Artan Lili prve večeri. Plus otegotna okolnost što je Hiljson Zagrepčanin, dok je Vojko skoro pa na domaćem terenu. No nije ni Hiljson od jučer. Ispekao je on dobro zanat s i Praznom lepinjom i s Kuku$om. I što bi se reklo, škvadra ga je popušila već na drugoj pjesmi, kao što ta publika ode u ekstazu na zvuk auto-tunea, kao rokeri kad čuju gitarski solo. Koncert nije bio ništa kraći od Vojkovog, a službeni kraj također je dočekan uz gromoglasni „Hoćemo još!“ Pobjeda u gostima.
Za kraj još jedna zanimljiva pozitivna crtica koja se tiče lokalne zajednice. Na festivalu su bili postavljeni štandovi na kojima se pripremala hrana i točilo piće, no oni nisu bili u vlasništvu ugostitelja već lokalnih udruga, sportskih klubova, OPG-ova i sličnih, hajmo reći; ugostiteljskih neprofesionalaca. Cijene su iz tog razloga bile izrazito pristupačne – potpuno neturističke. Kod nekih ste mogli naručiti domaće vino, a neki, poput dobro raspoložene ekipe iz veslačkog kluba bi vas čak i častili ako ste im bili simpatični iako su te dvije večeri s tim poslom prikupljali sredstva za odlazak na neko od skorašnjih natjecanja u Evropu.
Takve neke sitne dobronamjerne i opuštene geste dozvale su onaj neki osjećaj… kao da je bilo nekad.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
