Našli se Hercegovac, purger, Siščanin, Prigorac, Bosanka, dundo… u maloj kavani na zagrebačkome trgu 1910.
Razni likovi, dobri i loši, uzorni i besprizorni, odlučni i mlitavi, čestiti i kvarni, sudjeluju u zgodici koja na humorističan i donekle poučan, ali nadasve zabavno razonodan način, ponajvećma nastoji oslikati ljudske karaktere. Premda redom karikirani prikladno mediju, među njima najistinitije i najprepoznatljivije odjekuju jezičavo zabadalo, napržica i spletkar bez računa, gospon Genček te naivno nevaljao trgovac suknom Stanko, čiji interpreti Željko Duvnjak i Davor Svedružić daju najuvjerljivije izvedbe, a što nas dovodi do one kokoš-jaje dvojbe je li tome tako zato što je riječ o najbolje napisanim ulogama ili su ih takvima učinili glumci. Kako god, i Duvnjak kao katkad umilna zlica Genček i Svedružić kao smeteni Stanko, oba lika žrtve poriva kojima ne mogu odoljeti, u tim su ulogama svojski pri svom glumačkom temperamentu.
U adaptaciji i režiji Damira Lončara, prema živome, odličnome prijevodu Jerke Belan (s konzultacijama adaptacija teksta Davora Žagara, Denisa Bržića i dr. Frana Čale) koji na pozornicu donosi brojne regionalne idiome i mnoge šarmantne uzrečice i poštapalice, u zagrebačkoj je Komediji koncem prošle godine (premijera 28. studenoga 2014.) postavljena najfriškija ovdašnja prilagodba komedije „La bottega del caffe“ (1750) talijanskog komediografa Carla Goldonija (1707-1793), koja je u nas legendarno zaživjela kao „Kafetarija“ u režiji Tomislava Radića na Dubrovačkim ljetnim igrama 1978. Bez puno popratnih efekata, u jednom dobro zamišljenom i ostvarenom scenografskom prostoru realističkog duha (Ivo Knezović), s minimumom svjetlosnih intervencija (Ivo Knezović), tek s malo promjena kostima (Danica Dedijer) koji slikovito potcrtavaju osobnosti i nenametljivom glazbom (Dinko Appelt), Lončar se dobrano oslanja na tekst sa svim njegovim vrlinama – ponešto dobro proučenih karaktera, zgodne komične situacije i doskočice, ležerno humorističan ton – i manama – pokoji lik-funkcija, gdjekoja mehanički osmišljena scena, neuvjerljivo zaokruživanje cjeline prevladavanjem dobra, a uvjetovano dramaturškim formalnostima, odnosno cakum-pakum vezivanje ukrasne vrpce falšno umirujućeg sretnog završetka.
Kako i priliči Komedijinu temeljnom profilu, dvosatna predstava prema predlošku autora koji je status visokog kazališnog uglednika stekao kao uozbiljitelj pučke komedije, ponajprije želi zabaviti, nasmijati i opustiti, u čemu i uspijeva, no ne bez zrnca soli i ne bez ponude za razmišljanje onome kojemu je do toga stalo.
Pohvaliti valja i bogatu i zanimljivu programsku knjižicu koja osim stručnih, ali ne suhoparnih tekstova o Goldoniju i „Bottegi“ sadrži i dobrodošle štiklece o Zagrebu 1910. i o dolasku kave u Zagreb.
(ZGK Komedija, Zagreb, 31. ožujka 2015.)