Måneskin – ples života, ili iskoristi svaku priliku koja se pruža

Italija je odlično uvozno rock tržište, ali gotovo nikakav rasadnik rock bendova. No jedan bend je to prošle godine promijenio na globalnoj skali. Svi znamo koji.

Maneskin (Foto: promo / Francis Delacroix)

Raslojavanje rock publike ciklička je pojava. Uglavnom se svodi na to da mlađa publika bira svoje heroje, dok stariji dio publike podiže branu prema takvima i često zauzima konzervativniji stav čak i od onih koji rock ne slušaju i ne gaje prema njemu neke emocije. Pop glazba ne pati od takvih devijantnih situacija među (generacijskim) taborima, jer ona ne posjeduje komponentu pravovjernosti koja je neizostavni faktor u historijskoj liniji glazbe koja je uvijek označavala neku vrstu bunta.

U novije vrijeme, prvi jači raskol krenuo je sa strelovitim uspjehom grupe Greta Van Fleet. Tek stasala mlada rock publika ekspresno je reagirala i dovela njihov dugosvirajući prvijenac na vrh američkog Billboarda 2018 godine. Oni stariji, koji su u njima vidjeli besramnu kopiju Led Zeppelina, gotovo su pobješnjeli na takav razvoj situacije. No malo-pomalo su se i u Velikoj Britaniji pojavili slični primjeri u grupama Creeper i Royal Blood, a i ova naša regija prolazi slično iskustvo s grupom Buč Kesidi. Prošlogodišnja pobjeda talijanskog rock kvarteta Måneskin na Eurosongu lansirala je u stratosferu debate o tome je li rock konačno propao ili je dobio heroje od tamo odakle im se nitko nije nadao.

Postoji mnoštvo razloga zašto je rock (bio) u krizi. Galopirajući trend političke korektnosti nagrizao je sve njegove postulate i nekadašnje slobode, kao što je njegovo nasljeđe tjeralo nove izvođače u razne opskurne rukavce iz kojih se rijetko mogla nakupiti kritična masa za neki veći proboj, iako su uhodane klupske i festivalske mreže mnogima bile dobre garancije razvoja karijera. U međuvremenu je stasala nova generacija publike na adrenalinskim highlightima boljih vremena rocka, gdje je primjerice i jedan biopic „Bohemian Rhapsody“ svojih zadnjih 20 minuta posvetio cjelokupnom grandioznom nastupu Queena na londonskom Wembleyu 1985. tijekom Live Aida. Upravo ta publika je očigledno željela svoje rock heroje koji deriviraju sve one velike momente rocka i koji prodiru instinktivno, naglo i dakako u svjetlu svijeta kakvog ga mladi osjećaju, tj. trebao im je „Ples života“, ili kako bi Talijani rekli „Il ballo della vita“.

Maneskin snimljeni 2018. godine (Foto: Wikipedia)

Upravo tako se zove prvi album rimskog benda Måneskin, koji je odabrao svoje ime po danskom nazivu za mjesečinu. Godine 2016. okupio ih je pjevač i tekstopisac Damiano David. Pored njega tu su basistica Victoria De Angelis, gitarist Thomas Raggi i bubnjar Ethan Torchio.

U svjetlu toga treba imati na umu jednu činjenicu. Italija je odlično uvozno rock tržište, ali gotovo nikakav rasadnik rock bendova.

Antonio Gramentieri, producent koji je radio na albumu grupe The Strange i čovjek koji vodi sastav Don Antonio je prije četiri godine na koncertu u zagrebačkoj Tvornici kulture poentirao talijanski problem s rockom rekavši da njegova muzikalna nacija nikad nije svladala početnicu rock and rolla i da je sve stalo na twistu kojeg su Talijani majstorski prihvatili i interpretirali. Potpisnik ovih redaka se dakako slagao s tom tvrdnjom dok nije proljetos čuo „Zitti e buoni“ koja da je kojim slučajem na engleskom jeziku nikad ne bi imala tu dozu cinične nadrkanosti i vjerojatno nikad ne bi ni pobijedila na Eurosongu.

Uvidom u diskografski rad Måneskina, teško je reći da su Talijani ciljano znali što rade sa slanjem tog benda na Eurosong. Prije se može zaključiti da su poslali eksperiment koji je isto tako neočekivano poharao i njihovu zemlju.

Uglavnom, Måneskin je primjer benda koji je iskoristio svaku mogućnost koja mu se pružila. Na ulici su mogli svirati cijeli život i ne bi se od nje maknuli, obzirom da su na njoj i počeli. Shvatili su da je publicitet sve u današnjem svijetu i da je u Italiji njegov najjači generator i dalje televizija. Uskočili su u 11. sezonu talijanskog X-Factora 2017. godine i završili na 2. mjestu – reklo bi se onom najvažnijem za početak karijere, jer po nekom nepisanom pravilu to se uglavnom ne događa pobjednicima pjevačkih talent okupljanja.

Već u ožujku 2018. objavljuju singl „Morirò da re“ koji postaje hit, da bi potom uslijedio još veći u obliku balade „Torna a casa“ što je zapečatilo uspjeh prvijenca „Il ballo della vita“ objavljenog u listopadu iste godine. No čak ni to nije bilo prepušteno slučaju, jer je bend istovremeno objavio i dokumentarni film o sebi „This Is Måneskin“. Epilog je bio pet hit singlova s albuma i četverostruki platinasti tiraž albuma samo u Italiji, odnosno 800.000 prodanih primjeraka. Uslijedila je i prva europska turneja od 70 koncerata i prodanih više od 140 tisuća ulaznica krajem tijekom 2018. i 2019. godine, dok je album probio milijunsku tiražu.

Maneskin ‘Ill ballo della vita’

Kakav je konkretno album „Il ballo della vita“? Najbolje ga je opisati kao „igra po svim pravilima industrije“. 34 minute izuzetne stilske šarolikosti u kojoj ima funka, disco i latino ritma, čak i koketiranja s reggaetonom, dok su odavno iskušani obrasci rocka umetnuti na ključna mjesta, uključujući tu neočekivane obrate u baladama, što se nazire kao budući prepoznatljivi potpis benda, tj. Damiana Davida.

No čak i taj ‘kupus’ svega i svačega sadrži dvije važne konzistentnosti. Prva je da je uvedena fiktivna muza Marlena koja se imenom provlači kroz mnoštvo pjesama na albumu. „Marlena je žena koja predstavlja ljepotu i poruku koju želimo prenijeti: poruku slobode izbora, stava i stila kojem smo pokušali dati lice, ime i glas”, objašnjavali su tada iz benda, čime je „Il ballo della vita“ doslovce konceptualni album koji pomiruje sve stilove na njemu, tj. čini ih opravdanima i funkcionalnima u širem kontekstu, što je uistinu novina da je netko na taj način primirio kritičarsku predrasudu uočavanja paničnog skupljanja ‘svega što mladi vole’ kod novih izvođača, ne bi li se na taj ‘parangal’ nešto uhvatilo.

Druga konzistentnost je kombinacija emotivne rastrzanosti, tuge i gnjeva u svim vokalnim izvedbama Damiana Davida. On jednostavno nosi u sebi onaj romantičarski weltschmerz mladog čovjek koji je došao na scenu u trenutku kad su sva velika poglavlja odavno odigrana. U kombinaciji s njegovim apolonskim fizičkim izgledom i energijom koju zrači, teško je uopće biti ravnodušan prema njemu – možete samo odabrati hoćete li ga obožavati ili prezirati (a to i jesu osobine koje obično prate rock zvijezdu). On je jednostavno onaj lik koji ako samo pogleda vašu curu, onda znate da je ona otišla njemu, fizički ili u imaginaciji – svejedno je, i vi tu ne možete ništa.

Ako je cijeli „Il ballo della vita“ odlična podloga za obožavanje novog novog mladog Jaggera ili Morrisona koji su se u 21. stoljeću ukazali kao Talijan Damiano David, ili pak za potpuni prezir prema „tim prodanim dušama koje se nazivaju rokerima, a sviraju sve drugo osim rocka“, onda je drugi album „Teatro d’ira, Vol. 1“ (Kazalište gnjeva, prvi dio) objavljen u ožujku 2021. pred Eurosong, motiv koji unosi pomutnju u oba tabora.

Maneskin ‘Teatro d’ira’

Album je također kratak, osam ponuđenih pjesama ne prelazi ni 30 minuta trajanja, ali je potpuna suprotnost prvijencu. To je pak interna bendovska pobuna protiv svih pravila industrije. Aranžmani su isključivo za rock četvorku, tako su odsvirani i prezentirani. Gotovo uživo, reklo bi se bez dodatnih snimanja (možda izuzev vokala) i produkcijskog šminkanja. Teško prohodan album za šiparice koje su plesale uz latino beat jedne „L’altra dimensione“, a s druge strane album koji provocira zabetonirane stavove rock puritanaca koji su ovu teen senzaciju prekrižili već u samom startu.

U svojoj srži je „Teatro d’ira, Vol. 1“ namjerno utjelovljenje prokletstva drugog albuma – skidanje svih šarenih ukrasa u trenutku kad ih se očekuje još više, kad pop senzacija treba postati još više pop, a ne odlučiti stvarno postati rock bend, što u današnje vrijeme graniči s ludošću i priželjkivanjem vlastitog kraha. Nisam baš neki poznavatelj talijanskih glazbenih prilika, ali trebalo je puno odvažnosti za snimiti album „Teatro d’ira, Vol. 1“ nakon albuma „Il ballo della vita“. To je uistinu eksperiment u kojem dokazana teen senzacija stavlja sve uloge na jednu kartu, a to su u industriji ‘retki petki’.

No onda je prva pjesma na albumu „Zitti e buoni“ krenula na svoj trijumfalni pohod. Trominutni singl koji je sažeo i objedinio svu potrebnu emociju koju Måneskin posjeduje i koji je bezobrazno vrisnuo usred korona-ere i pomeo sve pred sobom, prvo na San Remu, potom i na Eurosongu. A što god mislili, ujedno i prva prava rock bomba na talijanskom jeziku. Sve potom bio je apsolutni društveni tornado.

Nikad nitko nije brže postao seks simbolom kao Damiano David, nikad brže se na Eurosongu nije odigrao ‘navodni’ kokainski skandal s pobjednikom, nikad ozbiljni britanski glazbeni tisak nije osjetio vruću robu u nekom talijanskom izvođaču dotad i ‘poginuo’ za ekskluzivnim intervjuom, nikad se tako nešto nije potom prelilo na Ameriku, a valjda ni jedan Iggy Pop nikad nije brže uletio u kolaboraciju s nekim za koga je doslovce čuo preko noći.

Predviđanja da će Maneskin biti senzacija jedne noći, pokazala su se netočnima jednako kao što su prokletstvo drugog albuma pretvorili u jedan od najmunjevitijih talijanskih glazbenih trijumfa općenito na svjetskoj sceni. Što će im donijeti 2022. potpuno je nezahvalno predviđati, no ono što se zna jest da su ostali ‘dužni’ za „Teatro d’ira, Vol. 2“, jer čak i ako kao najveći rock skeptik proletite kroz ‘prvih’ sedam pjesma na „Teatro d’ira, Vol. 1“, onda je na posljednjoj „Vent’ anni“ teško ne donijeti zaključak da upravo ta pjesma otvara prostor nečem puno značajnijem što tek treba doći. A ako i ne, stala je tamo gdje je najbolje, jer, nemojmo se zavaravati, loši bendovi ne mogu snimiti ovakav album.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X