Oduvijek su Manic Street Preachers bili kritičari kapitalističkog poretka, no ‘Futurology’ radikalizira stvari.
Što je rock bez poruke i stava? Ništa. Znaju to Velšani Manic Street Preachers. Zato i jesu svoji svih ovih godina. Zato i mogu nositi titula kultnog benda koji bez problema puni europske dvorane koliko god se igrao sa stilovima i ulazio u područja u koja se mnogi ne usude. Po potrebi (i vlastioj želji) su čas alternativci, čas ‘stadionski veliki’ u queenovskim aranžmanima, da bi u posljednjem, dvanaestom studijskom poglavlju po vlastitim riječima bili: ‘post punk disco rock’. I naravno nisu promašili.
„Futurology“ je glazbeno gledano predivan glazbeni hommage krautrocku i postrocku, ali opet raskošno posložen u stilu koji se slobodno već može zvati: Manic Street Preachers stil. Ono što je punk u tom kolopletu zvukova je poetični stav koji kritički i provokativno rovari po našem (ujedinjenom) Starom kontinentu, društveno-političkom raskolu, korupciji, pohlepi i recesiji duha. I dalje su ideološki ukopani u lijevo politički-angažirano krilo, iako u tekstovima oštro kritiziraju i današnju ljevicu koja je zapala u krizu identiteta, pa zaključuju kako su politike ljevice, centra i desnice jedno te isti nedefinirani ćušpajz koji služi jedino krupnom kapitalu.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=nusymqINrSc[/youtube]
Teško je reći je li razlog svojevrsnoj militantnosti albuma leži u činjenici što je sniman u Njemačkoj, ali nedvojben je njegov internacionalni impuls ratnog marša, najbolji primjeri su pjesme „Lets Go To War“ i „Europa Geht Durch Mich”, ujedno izvrsna vokalna suradnja s njemačkom pjevačicom Ninom Hoss, instrumental „Dreaming a City (Hughesovka)”kao i „Misguided Missile” koja ponovno oživljava sturm und drang (oluja i nagon) pojam koji je najavljivao književno razdoblje romantizma (i koji je ujedno bio posljednje poglavlje stare feudalne Europe, svojevrsna uvertira u tektonske društvene promjene koje su u godinama koje su slijedile donijele revolucije).
Za uho posebno zapinju „The Next Jet to Leave Moscow” i „Sex, Power, Love and Money”. Potonja je oštra kritika načinu razmišljanja ukorijenjenom među mladima otupjelima od konzumerističke propagande. Ujedno je ta pjesma i oblikovana za omladinu – lako provarljivi disco beat u aranžmanu koji je na granici plagijata pjesme „Undercover” The Rolling Stonesa (iz njihove najkonzumerističkije faze s početka 80-ih) u kombinaciji s heavy metal refrenom kao stvorenim za zborno pjevanje na koncertnim masovkama. „The Next Jet to Leave Moscow” je pak opis nekadašnjeg centra socijalizma koji je postao ruski New York dok ironiju pojačava slatkasti glazbeni aranžman kojeg kao da su slagali Huey Lewis And The News (koje treba uzeti za posprdni primjer agitacije sreće i blagostanja Amerike iz vremena vladavine Reaganove administracije).
„Futurology“ Manic Street Preachers zatvaraju s ključem za razumijevanje cijelog albuma, a to je pjesma „Mayakovsky“ – dakle pjesmom posvećenom ocu futurologije, ruskom književniku i pjesniku Vladimiru Majakovskom, antiestetičaru, komunističkom agitatoru, tvorcu ‘novog’ izravnog jezika za ‘nove’ ljude iznikle iz nasljeđa Oktobarske revolucije. Obzirom na dugogodišnje jasne političke stavove velškog sastava ne bi se moglo zaključiti kako je „Futurology“ kao radikalizacija odaslane poruke samo puka provokacija kapitalizmu. Svjetonazori su se tijekom dugogodišnje recesijske krize u Europi definitivno promijenili. Svjedoči tome i prijem albuma kod publike (u Britaniji je debitirao na drugom mjestu po prodaji). Stari kontinet je opet u starim problemima. Naizgled smo u ‘budućnosti’, a možda nam na vrata kuca neki novi ‘sturm und drang’. Manic Street Preachers nisu ‘krivci’ za to, oni samo primjećuju što se događa i odašilju poruku.
Ocjena: 9/10
(Columbia/Menart, 2014.)