U moru dovitljivih dijaloga i nizanja zanimljivih epizoda i likova iz holivudske povijesti koju ne prenosi s posebnom točnošću, Fincher ne uspijeva postići značajniju emocionalnu povezanost između gledatelja i svojih subjekata, premda povlači neke interesantne paralele između vremena radnje i današnjice.
Prošlo je šest dugih godina od adaptacije krimića Gillian Flynn “Gone Girl”, posljednjeg igranog filma Davida Finchera, jednog od najhvaljenijih režisera svoje generacije i autora klasika moderne kinematografije kao što su “Se7en”, “Fight Club”, “Zodiac” i “The Social Network”. To je razdoblje Fincher proveo razvijajući i dobrim dijelom režirajući hvaljenu Netflixovu seriju “Mindhunter” te surađujući na nekim drugim projektima streaming diva koji mu je zauzvrat pružio priliku da na njihovoj platformi snimi i film po želji i prema vlatitim pravilima. David je prihvatio ponudu i odlučio napokon ekranizirati scenarij koji je napisao njegov pokojni otac Jack Fincher s namjerom da prema njemu sin snimi film još tamo u devedesetima, no njegova se želja iz ovih ili onih razloga nije ispunila sve do ove godine.
Film u pitanju nosi ime “Mank” prema nadimku Hermana Mankiewicza, holivudskog scenarista koji će u celuloidnu povijest biti upisan kao čovjek koji je s Orsonom Wellesom napisao modernu tragediju “Citizen Kane”, djelo koje se naširoko smatra jednim od najboljih filmskih ostvarenja svih vremena. Upravo je nastanak tog legendarnog scenarija centralna potka “Manka”, a pitanje koliko je Welles autorski sudjelovao u njegovom pisanju već dugo je predmet prijepora među holivudskim povjesničarima. “Mank” staje na stranu onih koji ga najvećim dijelom ipak pripisuju Mankiewiczu, premda samo pitanje autorstva nije njegovim glavnim predmetom koliko je to sama geneza ideje i motivacija za njegov nastanak, odnosno Mankov odnos s moćnikom Williamom Randolphom Hearstom (u filmu ga igra Charles Dance, možda najpoznatiji kao Tywin Lannister iz “Game of Thrones”) koji će poslužiti kao predložak šekspirijanski tragičnoga lika Charlesa Fostera Kanea kojeg će u filmu utjeloviti sam Welles.
Scenarij starijeg Finchera ujedno je najsnažnije oružje i najveći problem “Manka”. Fantastično zaigrani dijalozi između britkog i ciničnog alkoholičara i hazardera Mankiewicza (kojeg tumači standardno odlični Gary Oldman, premda u stvarnosti čak dvadeset godina stariji od samog Manka u to vrijeme) i njegovih jednako verbalno talentiranih sugovornika (poput njegovog brata Joea kojeg igra Tom Pelphrey kojeg smo imali priliku gledati u posljednjoj sezoni Netflixove serije Ozark u potpuno drugačijoj ulozi ili Amande Seyfried koja glumi Hearstovu ljubav Marion Davies) potpuno su u duhu slavnih dana Hollywooda koje film dočarava, no film skoro sasvim odbacuje klasični dramaturški luk na kakav je publika navikla te umjesto toga gotovo do posljednje četvrtine samo niže seriju naoko nepovezanih premda majstorski napisanih crtica i epizoda iz Mankove karijere koje će tek u finalu dovesti do umjereno zadovoljavaljuće zaokruženog mozaika.
U moru dovitljivih dijaloga i nizanja zanimljivih epizoda i likova iz holivudske povijesti koju ne prenosi s posebnom točnošću, Fincher ipak ne uspijeva postići značajniju emocionalnu povezanost između gledatelja i svojih subjekata, premda povlači neke interesantne paralele između vremena radnje i današnjice. Njih nalazimo u srcu političkog sukoba koji će stvoriti razdor između Hearsta i Manka, a koji nastaje za vrijeme izbora za guvernera Kalifornije, socijalističkog književnika Uptona Sinclaira i konzervativnog Franka Merriama na čiju stranu staju holivudski moćnici proizvodeći seriju propagandnih filmova koji se pokazuju kao svojevrsna špranca za pošast lažnih vijesti s kojima se borimo danas u internetskoj eri na platformama poput Facebooka čijim se nastankom Fincher bavio još prije deset godina u “The Social Network”.
Ova se godina pokazala izrazito izazovnom za kinodistributere, a najavom studija Warner Bros. da će svoje hitove i 2021. istovremeno puštati u dvorane i na streaming servise čini se kako napokon dolazimo u fazu kada će se filmovi dostupni u domovima publike morati početi tretirati jednako kao i oni u regularnoj distribuciji. To znači da bi i Oscari napokon mogli napokon nagraditi i jedan Netflixov uradak, premda je upitno može li “Manku” uspjeti ono što nije uspjelo lani Martinu Scorseseu s “The Irishman” ili Alfonsu Cuarónu s filmom “Roma” godinu dana ranije. Istina je da Hollywood voli filmove koji se bave Hollywoodom, ali “Mank” je možda previše rastrojen u svojoj naraciji i premalo emotivno nabijen da bi privukao većinu Akademijinih glasača da mu daju svoj glas. Osim toga, sasvim je sigurno nedovoljno šarolik po pitanju rase i spola svojih centralnih likova da bi udovoljio novim uvjetima koje Akademija propisuje za filmove koji teže glavnoj nagradi. Unatoč tome, riječ je o uratku čija neobičnost ujedno zaslužuje pozornost, ali će i odbiti dobar dio prosječnog gledateljstva naviklog na određene standarde koje “Mank” tako radosno odbacuje.
Ocjena: 7/10
(Netflix, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
