Treći zagrebački koncert Manu Chao dogodio se sinoć u dvorištu Zagrebačkog velesajma, ponovo u organizaciji Multikulture.
Bilo je neobično vidjeti gomile razdraganih ljudi svih dobi kako šeću tim inače avetinjski praznim prostorom gotovo zaboravljenog, poslovično uspavanog dijela grada koji donekle živne tek kad započnu jezivi vašari na Bundeku ili kad se Papa uprizori u Zagrebu. Čak je i vrijeme išlo u prilog koncertu pa najavljena kiša ipak nije upropastila ovaj open-air događaj kojim su Manu Chao i Zagrepčani ispratili ljeto u neke sretnije krajeve.
Teško je uopće procijeniti količinu publike na manifestaciji ovakvog tipa: na Spremištu i Achromattic Atticu, mladim, još neafirmiranim zagrebačkim bendovima koji su odsvirali svoje setove energično i za svaku pohvalu, kako i priliči uvodu u glavnu zvijezdu večeri, pojavila se tek nekolicina od navodno šest tisuća ljudi koji su došli poslušati Manuelov koncert, pa se u neispunjenom prostoru mogla primjetiti velesajamska zapuštenost, rupe u asfaltu i svi nedostaci koji su nakon slijevanja publike postali nevidljivi običnom oku.
Manu Chao je u tri sata svirke napravio presjek skoro cijelog opusa od reggae i ska faze, pa sve do flamenca, pa su se tako na repertoaru osim nezaobilaznih hitova poput “Clandestina”, “Me gustas tu”, “La primavera”, “Bongo Bong”, našle i “King Kong Five” i “Mala Vida” iz pankerskog razdoblja Mano Negre, kao i latino faze, poput “La rumba de Barcelona”. Koncert je otvorio podsjetnikom da živimo u najgorem mogućem svijetu, invokacijskom pjesmom “Mr. Bobby” kojom zaziva Marleya da mu ulije optimizam, i bilo je naprosto dirljivo slušati kako se stihovi ove molitve unisono prolamaju iz tisuća grla. Manu Chao i članovi benda neprestano su vikali ‘Zagreb’ i ‘crazy Zagreb’, naviknuti vjerojatno na fantastičnu atmosferu kojom je Zagreb svaki puta nagradio njihov nastup, no jučerašnji koncert je bio potpuno drugačijih od ostalih; na stanovit način Manuovi koncerti uvijek izgledaju kao neki ogroman, napušeni, veseli protestni skup, no sinoć se tu još provukla i navijačka komponenta.
Vjerojatno zbog otvorenog prostora koji više pruža festivalski dojam i odvlači pažnju publike štandovima s mirisnim kobasicama, čekanjem u redu za Toi-toi ili na fiskalnim kasama za pivo, publika nije funkcionirala kao homogena cjelina, kao na prošlom koncertu u maloj dvorani Doma sportova, pa je Manu pokušavao i uspijevao privući pažnju neprestanim navijačkim ‘oooooooo-vima’, što publiku redovito poveže i razgali, dok je potpisnicu ovih redaka gotovo otjeralo s koncerta. Jer iako je Manu Chao poznat po tome da nikada ne odsvira neku pjesmu na isti način i da stalno kombinira stvari (zlobnici bi rekli da Manu ima samo jednu pjesmu) ubrzavajući do mahnitosti čak i najnježnije šansone, završavanje gotovo svake pjesme drugoga dijela koncerta tim repetativnim navijačkim nabrijavanjem meni je osobno bilo više nego iritantno, a malko sam mu i zamjerila što je neke pjesme, primjerice “Welcome to Tijuana” ili “Me Gustas Tu”, započeo, a zatim prekinuo i zaboravio nastaviti, prešavši brzo na sljedeću.
Također me je i zasmetalo postojanje famoznog fan pita, koji više priliči koncertima Justina Biebera nego Manu Chaoa, pogotovo u varijanti u kojoj je koncert na otvorenom; svakome tko pohađa koncerte i festivale jasno je da su takva trosatna open-air događanja nešto što se ne prati s jednog određenog mjesta, jer se ljudi neprekidno kreću poneseni bilo glazbom, bilo zovom prirode, a u trenutku kad čovjek konačno olakšan izađe iz smrdljivog kemijskog zahoda, u redu za koji je stajao pola sata, i začuje pjesmu zbog koje se poželi popeti se na stejdž i zagrliti Manuela (što se, nota bene, dogodilo na koncertu na Šalati, kada su se ljudi masovno penjali u općoj euforiji i grlili Manua), nekako nije zgodno naletjeti na šipku i nadrkanog redara koji ne pušta dalje.
Ipak, i unatoč tim osobnim zamjerkama, divno je bilo opet čuti Manu Chao u Zagrebu i gledati tog divnog energičnog altruistu kako kao na federima skakuće tri puna sata sa svoje 52 godine života, sretan što je svojim koncertom pomogao zagrebačku Kliniku za dječje bolesti. Svejedno se nadam da će se njegov sljedeći koncert dogoditi u nekom zatvorenom prostoru, jer je potpuno drugačija atmosfera kad si s Manuelom zatvoren u dvorani iz koje nema izlaza i u kojoj se ljubav može inhalirati skupa sa zrakom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
