Marina Elezović aka MAR, trenutno jedna od najmalađih kantautorica u Hrvatskoj, upravo je objavila svoj debitantski album ‘Calling Out’, kojeg će uživo i predstaviti u utorak 11. lipnja u sklopu programa Začarana Močvara u klubu kraj savskog nasipa.
Ono što odmah zajedno s Marininom glazbom ulazi u podsvijest jest osjećaj zrelosti koja se možda i ne očekuje od autorice koja je još uvijek u svojim tinejdžerskim godinama. Bar nas tako glazbena industrija uči. No MAR ne spada u tu ‘industrijsku nišu’ koja obično mlade izvođače teži predstaviti bezbrižno i lagano prijemčivo u imperativu njihovoj mladosti. MAR će vas već s prvom pjesmom „Six-Four“ razuvjeriti u besmislenost takvog predrasudnog pristupa. Pružit će otvorene rane i tjeskobe – pružit će zrelost. Time njena glazba posjeduje onu dimenziju više, dimenziju zbog koje uostalom i volimo glazbu i ovisni smo o njoj.
Već tu uvodna „Six-Four“ otvaraju stihovi: „Meet me at the school, and we’ll have some fun tonight, and we’ll have some drugs tonight“ i glas koji je teško poistovjetiti sa školarkom. Pravi život odmah u glavu i uvid u situaciju da ‘klinci nisu u redu’ u ovom neurednom i osakaćenom društvu. Jer zašto bi i bili? No to je samo uvod, jer kad hrapavi glas zavapi: „So tell me I’m a fool“ osjećaj je kao da vas je netko rasparao tupim nožem, a MAR kao da se pretvori u kozmičku kćerku jedne Bonnie Tyler, napukla glasa ‘od previše suza’ ili nikad zaliječenog laringitisa. Jest da u MAR u svom nabrajanju uzora u promo materijalu više voli jednu Tracy Chapman (što je izuzetno pohvalno, jer da bi se u njenim godinama došlo do tog imena mora se posjedovati solidna diggerska sklonost), no definitivno u sebi nosu poputbinu izuzetnih bijelih blues i rock pjevačica s čijim talentima smo se susretali u povijesti.
Osjetio je vjerojatno to i njen, isprva, gitarski mentor Adam Semijalac poznat kao Bebe na Vole, a sad i koproducent prvijenca, te gostujući glazbenik i pjevač, jer se ni on ne bi dao toliko u „Calling Out“ da ga nije ‘potegnulo’ to što izvire iz Elezović. Već u drugoj po redu „Break The Chain“ ulaze u duet, otvarajući time širu lepezu i samog albuma, što je na nastupnim albumima dakako važno učiniti u prve tri pjesme. U tom duhu, treća „My Melancholic Friend“ donosi airplay frendly moment već time što počinje s refrenom, pjevnim, ali dovoljno ‘zakopanim’ da bi se izbjegla bljutava dvodimenzionalnost.
„Ghost“ uz zvuke bubnjeva unosi bendovsko ozračje koje vuče sa sobom neki post grunge moment, no iako izvrstan, glas MAR je tu možda malo previše gurnut u prvi plan da bi se sve povezalo na najbolji način. Naredna „Distance“ vraća sve u bazične okvire vokala i akustične gitare, također u pravi trenutak kad se i slušateljske emocije trebaju sažeti i dobiti na predahu kroz mantričku jednostavnost. „Go“ iako opet širi instrumentarij ostaje u ‘niskofrekventnom emotivnom ozračju’ iz kojeg se izlazi u rasterećujućoj „Place“ koja miriše na neki zaboravljeni singl s neke country postaje američkog srednjeg zapada. Time se otvara i novi prostor za ‘vapaj’ koji se ‘očekuje’ još od uvodne „Six-Four“. Teren priprema „Calling Out“, a potpuno ga ispunjava „Lost Company“ u koju se ‘ulijeva decentna pritoka psihodelije’ na tragu Jefferson Airplanea, prije nego li mirna i sigurna, poput plovidbe Mississippijem,“Gentle Song“ zatvori album.
Domaća ženska kantautorska scena dobila je s MAR i njenim albumom „Calling Out“ punokrvnu autorsku i vokalnu prinovu.
Ocjena: 8/10
(Samizdat / Bandcamp, 2019.)