Nakon prošlogodišnjeg solo koncerta u zagrebačkom Vintage Industrial Baru, srpski MC Marko Šelić aka Marčelo gostovat će na proslavi punoljetnosti Elementala 5. ožujka u Domu sportova. Uoči velikog koncerta, porazgovarali smo s ovim svestranim autorom i revnim društvenim kritičarom o stanju u današnjem hip hopu, globalnim društveno-političkim zbivanjima, funkciji i ograničenjima umjetničkog izražavanja i koječemu drugome.
Pišeš prozu, muzičke tekstove, kolumne, baviš se stripom i kazalištem, i tvoj se društveni angažman ne može osporiti ni u jednom od žanrova u kojima se izražavaš. Budući da su sve sfere umjetnosti riječi danas gotovo potpuno marginalizirane, misliš li da poruke koje odašilješ dopiru do šire javnosti?
Marčelo: Nisam siguran da je tim porukama to uopšte cilj – ne hermetizujem namerno ono što stvaram, ali svakako nisam rulja-frendli autor. Siguran sam pak da se time ne treba opterećivati: stvaralaštvo jeste pokušaj komuniciranja sa svetom, ali to čini na način sličan onim sondama koje je čovečanstvo poslalo u svemir – u suštini, tu je sve što o nama treba znati, pa ako neko tamo negde poželi da poseti naš svet i podrobnije nas upozna, neka izvoli, ali nema histeričnog udvaranja očajnika. No, bavljenje umetnošću, čak i ono neuspelo, prvenstveno jeste duboko intiman čin: tu se ponajpre ponire u sebe, komunicira sa sobom, pa tek onda sa drugima.
Je li time nekakvo društveno osvještavanje uopće tvoj motiv, ili sve to radiš prvenstveno zbog vlastitog filozofskog pozicioniranja u svijetu kojeg si svjestan da ne možeš mijenjati?
Marčelo: Moj najbolji drugar Sima jednom je izneo tezu da je angažovano stvaralaštvo bolećiva stvar, poduhvat u koji upada samo ona umetnost koja ne ume drugačije, koja nema dovoljan cilj u sebi samoj pa ga zato traži spolja. Kada čujete, recimo, lepu muzičku temu na klaviru ili gitari, kada vam neko na taj način prenese čistu i celu emociju a ne izgovori ni reč, nije teško razumeti o čemu Sima govori – treba li Maksu Rihteru ikakav stih kada kompoziciju nazove “Sarajevo”, treba li nam čak i ta sasvim mala autorska sugestija učinjena naslovom da bismo osetili svu potresnu dubinu tuge u koju vas ta muzika preseli? On nam time gotovo angažovano saopštava da ga je baš Sarajevo (u koje putujem dok kucam ove redove) nadahnulo na takvo osećanje, ali samo osećanje toliko je univerzalno da vas ne vodi nužno na tu određenu tačku globusa, nego na određeno mesto u vama samima. Međutim, u odbranu angažovanog stvaralaštva rekao bih da ono, tamo gde je zaista snažno, pretenduje na to isto: svoje junake izvodim na socijalno-političku pozornicu, na aktuelno ovde-i-sad, ali nikad po cenu žrtvovanja emocije, nikad bez stremljenja ka saopštavanju nečega o čoveku kao takvom, nikad bez pokušaja privođenja priče nekoj dubljoj istini. U suprotnom, sve bi bio tek puki dnevni komentar. Angažovano stvaralaštvo, takođe, može pokrenuti vrlo dobru društvenu polemiku i još kako uticati na ljude – ali nijedna umetnost neće spasti svet, pa ni ova. Rečju, da li smo bespomoćni? Nipošto. A da li smo svemoćni? Nikad. Ako to imaš u glavi, ne patiš ni od sindroma zvanog “pretencioznost budale” ni od “jadan maleni ja” depresije.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=qc41KAFfwwQ[/youtube]
Svijet je danas maksimalno podijeljen na binarne opozicije, pa se sve što je na marginama trudi tamo i ostati, a mainstream mu zdušno u tome pomaže – postoji dakle obostrano njegovan prezir Prvih prema Drugima, i obratno. Profesor si srpskog jezika i književnosti. Jesi li ikada predavao u školi i bi li se uopće usudio preuzeti odgovornost obrazovanja djece u tako uređenom sustavu?
Marčelo: Postoje podele zasnovane na nekom smislenom razgraničenju i postoje granice nastale iz tobožnjeg dušebrižja malograđana. U vezi s tim drugim, ne vidim kako me moje aktivnosti čine osobom koja bi morala da se nešto naročito usuđuje na odgovornost sopstvene profesije – kada mi to bude bila zvanična profesija, to jest. Apsolvirao sam davno, ali su me stalne obaveze odvukle na drugu stranu, na mnogo drugih strana istovremeno i moraću ove godine da se vratim faksu i obračunam sa jednim i po preostalim ispitom. Posle toga svakako neću tražiti posao u školama, naprosto zato što mi životni tempo ne bi to dopustio – ali rad sa decom nimalo mi nije odbojan i tu vrstu odgoronosti svakako već preuzimam na sebe kroz neke od svojih aktivnosti, trenutno najvidljivije kroz emisiju “Perspektiva”, koja posećuje gradove širom Balkana i sa srednjoškolcima razgovara o aktuelnim društvenim problemima u njihovoj sredini.
Može li uopće danas u Srbiji, ma u svijetu uopće, netko tko se bavi alternativnom umjetnošću kao što je hip-hop, raditi u strukturiranom društvenom sustavu, recimo biti MC i profesor književnosti, ili svirati u bendu i voditi državni dnevnik? Zašto se to smatra skarednim?
Marčelo: Ha, hip hop nema više nikakve veze s alternativom, u svom izmutiralom obličju uvukao se u apsolutno svaku poru mejnstrima – oduzmite njega današnjem mejnstrimu i mejnstrim će se smežurati kao stvor kome bi odjednom nestale sve kosti. Mi smo zadržali “emsijanje” i korišćenje gramofona kao ravnopravnog instrumenta u bendu, i toliko o našoj vezi sa žanrom: svečano nas baš briga za njegovu dalju sudbinu. Nazad na tvoje pitanje, na to zašto se ovo i ono smatra skarednim… Vidi, rulja uvek ima samo jedan moral: onaj lažni. Kad se jednom uveriš u to šta sve masu NE sablažnjava, njihovo sablažnjavanje uvek ćeš sagledavati u makar delimičnom kapacitetu bljutavosti.
Živimo u svijetu koji nam se stubokom mijenja pred očima, nagore, na tragedije reagiramo selektivno, zatvaramo se u bodljikave žice, roba i kapital slobodno fluktuiraju, a ljudi ne. Što je po tebi danas veći problem, surovi neoliberalni kapitalizam ili ponovo rekreiranje raznih fašizama? Ili su to dvije glave iste aždaje?
Marčelo: Dve glave iste aždaje, definitivno. A ta aždaja se zove “Metastaza čovekove otuđenosti”.
Kako objašnjavaš činjenicu da unatoč tehnologiji i svemu što nam je omogućila, dakle brzom informiranju, povezivanju s ljudima izvan granica plemena, dostupnom znanju o svemu nepoznatom i zastrašujućem, čovječanstvo danas ponovo stremi retrogradnim idejama i konzervativnim vrijednostima? Koji je to feler, kakav je to paradoks?
Marčelo: Mislim da čoveka možeš držati u neznanju na dva načina: tako što mu ne kažeš ništa i tako što po njemu odjednom izliješ čitavu bujicu informacija. A ima, istina, nečega i u samoj prirodi čoveka, u pravu si: nikad nije bilo očiglednije no danas da se svaki civilizacijski napredak plaća izvesnim duhovnim rikvercom širih masa. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
