U prvijencu Marine Horkić seksa i r’n’r-a je malo, no riječ je o inteligentno i mudro napisanom štivu o ljudima koji su ‘živjeli su u nedužnim vremenima, a nisu to ni znali – nije se švercalo oružjem, drogom i ljudima, već se u zemlju unosio deterdžent, kava, ulje, riža, klozet-papir.’
Parafrazirajući jednu od najglasovitijih krilatica rocka, prvi roman Marine Horkić (1953), inače marljive prevoditeljice angloameričke književnosti, dobio je atraktivan naslov. Unutar korica, međutim, seks je prisutan u umjerenim količinama i nikad u prvom planu, a rock’n’roll nema osobite važnosti – glavni likovi povremeno odlaze u disko-klub, gdjekad poslušaju neku pjesmu svoga vremena. Spominju se, ali samo spominju: „Whiter Shade of Pale“ Procol Haruma, „Proud Mary“ CCR-a, „Monday, Monday“ Mamasa & Papasa, „Barbara Ann“ Beach Boysa, a povučena je i zanimljiva crtica usporedbe početka „Ticket to Ride“ Beatlesa s „Osmijehom“ Grupe 220. No baveći se mladim ljudima na početku sedamdesetih godina prošloga stoljeća koji žive u neimenovanom, ali prepoznatljivom nam gradu neimenovane, ali nedvosmisleno nam prepoznatljive „brdovite zemlje oko aluvijalne ravnice“, pop-rock glazba igra nezanemarivu ulogu na općem fonu okretanja tek propupalih naraštaja prema zapadu odakle stižu i druge slobode. „Muzika i strani časopisi koje se moglo naći u jednoj jedinoj knjižari u gradu … prenijeli su seksualnu revoluciju u njihovu zemlju, a dopuhali su je i vjetrovi promjene koji se neopaženi posvuda zavlače … i njezini su odjeci prihvaćeni bez rezerve, kao uostalom i sve strane stvari, možda u inat političkim parolama što su isticale vlastiti put, odbacivanje stranih utjecaja.“
Dakle, od naslovnog pojmovnog trolista, u prvom je planu razmatranja domovina. Kakva god bila, u većine izaziva ovisnost, bili je svjesni ili ne. Poput droge? „Bila je to mlada zemlja; njezine ideje bile su stare. Dosad su se uvijek rasule u sudaru s realnošću. Materijalizirana utopija u kojoj si mogao završiti u zatvoru, izgubiti posao i dom zbog usputne primjedbe koju je načuo netko sa zavidnim sposobnostima interpretacije i znatnim političkim apetitima.“
Navedeno iznevjerivanje „obećanja“ iz imena knjige ne znači da je riječ o djelu koje glumi da jest nešto što nije ili da ga, nedajbože, valja preskočiti. Štoviše, posrijedi je iznimno zanimljiva knjiga razmjerno opuštene, nježne, ovalne ugođajnosti, bez oštrica, rubova, rezova i uglova koja stilom sugestivno prenosi uvelike ležeran, nestresan način života troje glavnih junaka, u najvećem dijelu priče tek nešto starih oko dvadeset godina, dijela generacije koja je „zadržala djetinju neuključenost u ono što se naziva stvarnim životom“ i ostala „nezainteresirana za vrtloženje povijesti oko sebe“. No njeni valovi historije je neumitno nose, a otrežnjavajući udarac sanjivog plivača o tvrde stijene realnosti je neizbježan.
Izabravši za protagoniste pripadnike približno svoga godišta, Horkić nesumnjivo opisuje bivstvovanje u vremenu i prostoru koje joj je dobro poznato iz iste mladenačke perspektive, no to čini s jasno zauzetoga stajališta današnjice, gledajući unatrag u ulozi svemogućeg pripovjedača te, kako to već biva u osoba s određenim životnim iskustvom – usput, intrigantnim spojem suptilnosti i izravnosti – odmjeravajući vrline i mane nekadašnjice s onima sadašnjice. Odnosno, u slučaju većine onih koji su živjeli dovoljno dugo u prethodnom sistemu „brdovite zemlje oko aluvijalne ravnice“, mozgajući nad „ključnim pitanjem“ što smo dobili, a što izgubili smrću sivog samoupravnog socijalizma, kad „na policama nije bilo reklamnih letaka, jer se u to vrijeme nije ništa reklamiralo. Svega je ionako bilo premalo, a i svuda je stajalo isto, u svim dućanima, u cijeloj zemlji“ i dolaskom šarenog tzv. demokratskog kapitalizma za kojim onomad toliko žuđasmo.
Horkić se ponajprije bavi onim dobom, bez izričitije nostalgije, razmjerno romantično, ali zdravorazumski realistično i trijezno te (katkad sarkastički, ali i tada nekako nježno) duhovito, pismom koje, između ostaloga zanosi i osvaja uočljivom ljubavlju autorice prema lijepoj riječi, frazi, rečenici, bogatstvu hrvatskoga jezika.
Započevši priču o jednoj djevojci da bi težište postupno, malne neprimjetno bilo prebačeno na njenu prijateljicu i prijateljičina dečka, Horkić nudi čitljivo, nepretenciozno i mudro, krasno napisano štivo o ljudima koji su, „živjeli u nedužnim vremenima, a nisu to ni znali – nije se švercalo oružjem, drogom i ljudima, već se u zemlju unosio deterdžent, kava, ulje, riža, klozet-papir.“
(VBZ, 2013.)