Marinada ‘Na vrućem krovu’ – savršeno razumljivi i potpuno neshvatljivi

Sedam godina nakon sjajnog maksi singla ‘Čista ljubav’, kojeg je bilo moguće promatrati i kao ovdašnji odgovor na Kraftwerk, riječka četvorka Marinada ponovno je, ovoga puta na dugosvirajućem albumu, udružila snage s producentom i DJ-em Mirom Merlakom aka Qwertyjem.

Marinada ‘Na vrućem krovu’

Za one koji ne znaju, iza imena Marinada krije se jedna od najosebujnijih i najkreativnijih pojava na hrvatskoj glazbenoj sceni koja iza sebe ima više od dvadeset izdanja, satkanih od minimalističke, lo-fi elektronike, nedistorziranih akorda na gitari i neobične, često introvertirane poetike Marina Alvira. S Qwertyjem ih, osim istog rodnog grada, povezuje i obiteljsko stablo pošto u bendu svira i njegov brat Robert, a sudeći po ovih osam pjesama, i sklonost vintage elektronskoj glazbi, istini za volju, posljednjih godina aktualnijoj nego ikad.

Pločom “Na vrućem krovu”, kako su sami opisali u press materijalima, nastavljaju sintetizirati svoju glazbu, što ih je učinilo srodnicima svih ključnih igrača eksperimentalnog synth-popa, EBM-a pa čak i disca, bilo da je riječ o Kraftwerku, ranom Human Leagueu i Johnu Foxxu ili novijim imenima poput Hot Chipa ili Roisin Murphy. Njima ovoga puta vrijedi pridodati i neke ovdašnje veličine pa tako u uvodnoj “Poljubac za sutra”, koja donekle evocira i Bowiejev „Fame“, “Najbolji dani” i “Sedam” dodiruju i electro funk prvih albuma Boe ili beogradskih Du Du A.

U globalu, radi se o jednom od njihovih plesnijih albuma iako to u ovom slučaju ne treba shvatiti previše doslovno. Ritam-mašine pumpaju nešto čvršće i nabrijanije beatove, refreni su za nijansu više ‘catchy’ nego inače, no i dalje je u pitanju klasična Marinada, istovremeno sasvim obična i krajnje uvrnuta, savršeno razumljiva i potpuno neshvatljiva, ledeno hladna i duboko emotivna.

Svi ti epiteti odnose se i na Alvirove stihove, bilo da opisuje neke svakodnevne, većini neprimjetne trenutke ili s malo riječi kaže izuzetno puno, kao u spomenutoj “Najbolje godine”, možda i najjačoj pjesmi koju su napravili.

“Ljude koje volim” i “Radosni dani”, pak, zadovoljile su neke ekscentričnije skladateljsko-sviračke porive benda, čime je zaokružena priča o ploči koja iznova dokazuje da u glazbi najzanimljivije stvari uvijek treba tražiti na rubu, u dubinama undergrounda.

Ocjena: 9/10

(Samizdat, 2019.)

Poslušajte: Marinada “Na vrućem krovu”

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh