Test prvog koncerta uspješno je položen u četvrtak u dvorištu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Prohladna zagrebačka večer, barem pretanko odjevenom potpisniku ovih redaka, nije bila baš najidealnije ‘vrijeme radnje’ za promociju prave ljetne ploče kao što je prvijenac marisola „Žene mape“. S druge strane, savršeno se poklopilo da su Erol Zejnilović i Josipa Granić upravo u četvrtak po prvi puta nastupili s čitavim bendom, što je njihov mango pop ‘odvelo s plaže’ i učinilo puno čvršćim i masivnijim od onog na albumu. Zasluge za to ponajviše pripadaju Erolu koji je akustaru zamijenio električnom gitarom, dijelom i činjenici da su elektronske podloge i programirani beatovi gurnuti u drugi plan.
Nastup u dvorištu Akademije likovnih umjetnosti otvorili su malo nesigurno, posebno u naslovnoj pjesmi na kojoj im se pridružila violinistica Lucija Stanojević. Svakom idućom izvedbom, međutim, bili su sve opušteniji i sve bolji pa zagrebačkoj koncertnoj premijeri marisola u konačnici možemo dodijeliti dosta visoku ocjenu. To ne treba čuditi uzmemo li u obzir da se na njihovom debiju našlo nekoliko stvari koje gotovo da nije moguće pokvariti, koje bi zvučale dobro u bilo kakvom aranžmanu.
Jedna od takvih svakako je čeznutljiva „Sidro“ koja me sinoć jako podsjećala na Everything But a Girl, uz synthove kakve biste mogli naći na prašnjavim vinilima Boe. Studijski izvornik nadmašila je i „Molim, hvala, oprosti“, te posebno skladbe bržeg tempa poput „Trio de Janeiro“ i dvaput odsvirane „Dijete“ koje su mi na „Žene mape“ bile manje zanimljiv dio priče, dok su ovom prilikom predstavljale i najimpresivnije trenutke koncerta. „Dijete“, pjesmu koja bi se dobro uklopila i na posljednji album Sare Renar, ponovili su na kraju bisa i prostor ispred pozornice pretvorili u pravi plesni podij, podigavši većinu okupljenih iz stolica koje su i u četvrtak bile neizostavni segment koncerta.
Nekoliko redaka vrijedi posvetiti i ekskluzivama, točnije neobjavljenoj „Kokosi“ koja mi nije baš sjela usprkos određenoj sličnosti s radovima vječnog mi favorita Jonathana Richmana, i dvjema obradama u kojima su zagrabili iz manje poznatog, danas čak i prilično zaboravljenog ogranka yu-popa. Soulom obojanu „Mirno idem krivim putem“ sarajevske Rezonanse odveli su u power pop vode, a iz naftalina su izvukli i „Sama“ grupe VIA Talas koju su sačinjavali budući basist EKV-a Bojan Pečar i pjevačica Mira Mijatović, nesretna princeza beogradskog novog vala i kći svojedobnog predsjednika Jugoslavije Cvijetina Mijatovića.
Za kraj, treba spomenuti i ostatak proširene postave marisola – o fenomenalnom bubnjaru Jerku Jurinu pisao sam nedavno u izvještaju s nastupa Trokuta, Marino Vinja se osim basom bavio i synthovima, dok se prateća vokalistica Katarina Matković fino nadopunjavala i ‘čuvala leđa’ Josipi, jednoj od najboljih pjevačica na našoj sceni. Zahvaljujući njima, dobili smo možebitni uvid u ono u što bi u budućnosti mogla prerasti glazba marisola, pod uvjetom da u istom ili sličnom sastavu nastave raditi i na novim materijalima. U svakom slučaju, ovaj test su položili!
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
