Mark E. Smith – genijalni frik koji je baš svaki put išao do kraja

Za razliku od suboraca iz prvih punk ratova, koji već desetljećima žive od sviranja prastarih uspješnica, Smith je do samog kraja zadržao ubitačan radni tempo, sastavljen od stalnih koncerata i izdavanja albuma barem jednom u dvije godine.

Mark E. Smith (Foto: Nino Šolić)

Od svih in memoriama koje sam napisao u ovih petnaestak godina koliko pišem o glazbi, ovaj kojim se opraštam od Marka E. Smitha možda mi je i najteži. Ne samo zbog činjenice da je predvodio bend koji intezivno pratim više od dva desetljeća i koji je u mojoj fonoteci zastupljen s otprilike 50 izdanja, uključujući i nekoliko bootleg snimaka toliko niske kvalitete zvuka da su šumovi ili krčanje nadglasavali i samu svirku (posebno “Live ’77”). The Fall nisu spadali ni među one sastave u čijim su se pjesmama tražili odgovori na velika životna pitanja ili utjeha poslije emotivnih brodoloma, a po svemu što sam saznao o njemu, Mark je bio svjetlosnim godinama daleko od ugodne osobe i idealizirane slike kakvu stvaramo o svojim glazbenim herojima.

S druge strane, potpuno je sigurno da se više nikada neće pojaviti grupa poput The Falla ili frontmen kao što je bio Mark Edward Smith. Njihovi fanovi bili su nalik najvatrenijim navijačima nogometnog kluba koji su uvijek ostajali uz njih i vraćali im se čak i nakon nekog od onih legendarno grozomornih nastupa, slabijih albuma ili još jedne u beskrajnom nizu promjena u postavi. Svoj bend vodio je brutalnošću diktatora, uvjeren da umjetnici samo u najekstremijim uvjetima mogu dati ono najbolje od sebe, izbacujući i dovodeći članove ponekad i bez ikakvog razloga. Iza svega toga, međutim, postojala je neka, najčešće samo njemu jasna logika zbog koje je The Fall, neprestano se pomlađujući i regenerirajući, zahvaljujući novim muzičarima ostajao moderan, aktualan i držao korak s trendovima kako u alternativnom rocku, tako i u drugim glazbenim podvrstama koje je uspio ugraditi u svoj zvuk.

Za razliku od suboraca iz prvih punk ratova, koji već desetljećima žive od sviranja prastarih uspješnica, Smith je do samog kraja zadržao ubitačan radni tempo, sastavljen od stalnih koncerata i izdavanja albuma barem jednom u dvije godine. Poslovna strana priče, uključujući i stvari poput izdavačkih prava, nikada ga nije zanimala, zbog čega uz više od 30 službenih izdanja, postoje i deseci polulegalnih kompilacija ili live albuma među kojima je i onaj snimljen 1991. u Zagrebu.

Nije ga zanimalo niti izigravati rock zvijezdu – teško se sjetiti glazbenika kojeg, ponekad i u lice, nije izvrijeđao pa je tako, primjerice, sredinom osamdesetih u zajedničkom intervjuu za New Musical Express toliko “gazio” Shanea McGowana i Nicka Cavea da je ovaj drugi zavapio: “Neka mu netko stavi brnjicu”. Umjesto s ostatkom britanske rock scene, vrijeme je radije provodio u manchesterskim pubovima, družeći se s lokalnim šljakerima koji, kako je to u knjizi “Hip Priest” sjajno ovjekovječio Simon Ford, godinama nisu imali pojma čime se on zapravo bavi. Nije mu se svidjelo ni kada je, zaslugama Haciende i Madchestera, njegov rodni grad postao party meka Velike Britanije; New Orderima, Happy Mondaysima i ekipi poručio je kako je on sve to svirao puno prije njih, te im je čak i posvetio pjesmu “Idiot Joy Showland”.

The Fall je krenuo s punkom, no već u vrijeme izlaska debija “Live at the Witch Trials” ona legendarna tri akorda znali su razvući i na sedam-osam minuta ili im pridodati utjecaje skifflea, rockabillyja, avangarde, garaže ili Marku omiljenog krautrocka, preciznije Cana čijem je pjevaču kasnije snimio i fantastičan tribute “I am Damo Suzuki”. Uslijedila je možda i najekstremnija faza grupe, tijekom koje je do savršenstva razvio svoje “stihoklepstvo”, ispunjeno SF/film noir/horor slikama i likovima kakve biste prije očekivali sresti u nekom romanu Philipa K. Dicka, J.G. Ballarda ili H.P. Lovecrafta. Do kraja osamdesetih, dobacili su i do top-lista obradom starog hita The Kinksa “Victoria”, komercijalizirali se dolaskom američke gitaristice i prve u nizu Markovih bivših supruga Brix Smith, no već pojavom acid-housea i raveova u svoj sirovi neizbrušeni zvuk počinju ugrađivati i elemente plesne glazbe. Otvorenost novim strujanjima odražavala se na njihovim albumima sve do prošlogodišnjeg “New Facts Emerge”, što ih je smještalo među one toliko rijetke, dragocjene bendove čije sam albume uvijek kretao preslušavati s nestrpljenjem, ne znajući hoće li me na njima čekati suludi spoj techna i alternativnog rocka, povratak u dane post-punkerske atonalnosti, duboko ispovjedne poeme poput onih na remek-djelu “Extricate” ili neka nova, dotad sasvim neistražena glazbena vrsta.

Osim sa svirkom, Mark E. Smith nikad nije prestajao ni sa cuganjem i svim drugim što je gurao u sebe. Njegove pijane avanture odavno spadaju među manchesterske mitove i legende od kojih posebno treba izdvojiti onu u kojoj je Badly Drawn Boyu pijan upao u auto i, zamijenivši ga za taksista, natjerao da ga odveze kući. Urnebesne priče u svom se in memoriamu prisjetio i novinar Guardiana Dave Simpson – svojedobno je, tijekom manchesterskog “pop summita” u društvu Smitha, Petera Hooka i Paula Heatona iz Beautiful South, satima lunjao gradom u potrazi za pubom u kojem lideru The Falla nije bio zabranjen ulaz.

Markovu podijeljenu, kontradiktornu narav najbolje iskazuju neke druge, bitno drugačije navike pa je, primjerice, bio pravi mamin sin koji joj je slao razgledice sa svih svojih turneja, a očinski odnos imao je i prema vlastitom bendu čije je članove uvijek na vrijeme plaćao, čak i u najneuspješnijim razdobljima, kada je to značilo da će ostati praznih džepova. Svirati u The Fallu vjerojatno ulazi među najteže poslove u rock’n’rollu, posebno jer za sav trud, popratni kaos i mobbing niti jedan glazbenik nije bio nagrađen vilom s bazenom ili milijunima funti. Svaki od njih, a ima ih više od 40, svjestan je, međutim, da je bio dijelom institucije zvane The Fall, ultimativnog post-punk kulta s nevjerojatno odanim sljedbenicima koji, što je toliko puta ponosno isticao, “često ne slušaju niti jedan drugi bend, ponekad ni glazbu općenito”.

Što se mene tiče, mogu mu zahvaliti na silnim satima preslušavanja, proučavanja i pokušavanja da shvatim njegovu glazbu, posebno tekstove, dok ću u beskompromisnom stavu i spremnosti da baš svaki put ode do kraja vjerojatno do kraja života, barem ponekad, tražiti inspiraciju. Naučio me i da je ostati vjeran svojoj viziji jedini ispravan put u glazbi, čak i u trenucima kada to predstavlja komercijalno samoubojstvo. Zbogom, stari manijače, uvjeren sam da si i gore već uspio pronaći neki pub.

Zadnje od Tema

Idi na Vrh