Mark Knopfler ‘Privateering’ – suptilni poziv na slobodu

Kakve veze ima Mark Knopfler s gusarenjem? O itekakve! Samo se treba ‘otisnuti’ uz zvuke novog dugosvirajućeg albuma…

Mark Knopfler 'Privateering'

Volim stare majstore. Spori su. Temeljiti. Oslobođeni nepotrebnog ukrašavanja. Drže se srži jer znaju da je i nju teško učiniti razumljivom. Distancirani su od izvanjskih utjecaja, koji se uglavnom svode na histeriju. I još kad im pođe za rukom zgrabiti inspiraciju– tu plahu srnu koja stalno izmiče, onda je to valjda mudrost.

Mark Knopfler je ta vrsta starog majstora. Čovjek izvan trendova koji je posljednjih dvadeset godina u folku, countryju i bluesu. Medijima nevidljiv osim kad naizgled iznebuha napuni neku dvoranu pa se lude čude da on još uvijek postoji. Odavno je on pirat, tako da i naziv novog albuma „Privateering“ (gusarenje, eng. pr.) mu sasvim dobro leži. Još ispada da je i moderan u ova vremena istiskivanja raznoraznih sloboda. No nema on aspiracija bilo kome držati prodike ili dizati revolucije. „Privateering“ je nešto poput piratske luke – dobro skriveno utočište, mjesto za „punjenje baterija“, kontemplaciju, odmor i razmišljanje.

U glazbenom smislu na čak 2 CD-a šara po istom folku, countryju i bluesu u kojem je već desetljećima. Igra po svojim pravilima i igra dobro. Čak sad kad je folk postao moćni diskografski katapult, osjetno je koliko je on bliže tradiciji, i naravno srži, od mladih razmetljivaca poput Mumford & Sons. „Privateering“ iskače od recentne produkcije i po zvuku. Analogija je to dvoinčnog 24-kanalnog trakaša, topli zvuk u kojem nema hladnih nula i jedinica digitalije. Takva je i knjižica CD-a. Krupni kadrovi patine na instrumentima pod zagasitim svjetlom. Već se i samim gledanjem tih fotografija osjeti toplina glazbe i prije nego se posluša.

Knopfler gitarom oslikava reducirane, ali sigurne i masne poteze. Zaustavlja vrijeme već uvodnom „Redbound Tree“ i kao da šalje poruku: stani i razmisli, izađi na tren iz ludila kolotečine i histerije trenutka. „Haul Away“ vas šalje na daleki put, „Don’t Forget Your Hat“ je podsjetnik da ne treba gubiti glavu, blues „Privateeringa“ njiše poput stare škune, „Miss You Blues“ i „Go, Love“ je jedva primjetan mig od čovjeka koji je nekoć davno napisao „Brothers In Arms“, kao što je „Corned Beef City“ pravovremeno ubrzanje ritma, čisto dovoljno da sjeta ne zasjeni um. Završnica prvog CD-a pripada snenoj „Seattle“, ispred koje je ipak puno uvjerljivija Knopflerova narativa „You Two Crows“ i dixonovsko puzanje bluesa u „Hot Or What“. Zaokruženo i jezgrovito.

Da je Knopfler samo taj jedan CD ponudio pod „Privateering“, ne bi mu se imalo što zamjeriti. Mogao je drugi CD objaviti i nešto kasnije, što bi vjerojatno mnogi učinili. No starom piratu se fućka više za pravila. Ok, nije zakucao neki „Bijeli album“ ili „Physical Graffiti“ svoje karijere, ali kad ga je krenula karta odigrao je svoje partije do kraja.

Do balčaka utopljen u britanski folk „Kingdom Of Gold“ upućuje na to da je drugi CD njegov povratak korijenima i otplovljavanje iz Novog svijeta u kojem je obitavao s prvim CD-om „Privateeringa“. Ali samo nakratko, jer „Got To Have Something“ opet uskače u blues tračnice. Balada „Radio City Serenade“ je dokaz koliko Knopfler i Springsteen imaju toga zajedničkog, a koliko su ustvari različiti u pristupu istoj stvari – dok The Boss na megdan izlazi emotivno razdirući svoju košulju, Knopfler poput iskusnog kockara ima leđa okrenuta zidu i podmazanu pljucu pod jagodicama. U „I Used To Could“ i „Gator Blood“ ulijeće u boogie vožnju, da bi se u drugoj polovici drugog CD-a u potpunosti prepustio bluesu i ‘odjavio’ gusarenje uz honky tonk „After The Beanstalk“. U tom refrenu u glazbenom ozračju američkog folka iz vremena Woodyja Guthrieja kao da se ironično podsmjehuje svršetku ove ere bubrećih (ekonomskih) čuda. Beanstalk je stabljika graha iz svima nama znane bajke o čarobnom grahu po kojoj se dječak popne u svijet divova. Svi znamo kako se ta priča završila.

Knopfler se s ovim albumom samo potrudio da pauza za to prisjećanje na (neka normalna) vremena prije pojave čarobnih zrna koja rastu do neslućenih visina potraje malo duže. Previše smo ubrzali vrijeme pa se valjda i vraćanje na neki stari spori ritam u glavi čini kao kontraproduktivno gusarenje.

Mudar je stari Knopfler. Zna on dobro da samo budale nikad nemaju vremena.

Ocjena: 8/10

(Mercury / Universal Music, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X