Mark Mrakovčić je priznanje kvalitete stekao proteklog desetljeća kao glazbeni producent. I da, bolje je reći ‘priznanje’ nego ‘slava’ koja je u našim prilikama relativna pojam. Sada se predstavlja svojim prvim mini albumom ‘Breeding Black Sheep’.
Kako to obično biva, kao glazbeni recenzent počnete obraćati pažnju na ime koje se uzastopno počne pojavljivati uz dobra izdanja. A Markovo se pojavljivalo, usuđujem se reći, uz najvažnija nova imena koja su bila u naletu naše kantautorske i rock scene. Jednom prilikom mi je Dunja Ercegović a.k.a. Lovely Quinces kazala kako je Mark Mrakovčić najbolji u generaciji i da ima fantastične pjesme, ali je malo povučen i nenametljiv i da je to razlog zašto nije prisutan i kao glazbenik. I na koncu, nije Dunja bila jedina koja je to tvrdila.
Koliko se sjećam imao je s bendom samo jedan koncert u Malom pogonu Tvornice kulture u ulozi predgrupe na kojem je oduševio prisutne, ali je na tome i stalo. Najvjerojatnije iz razloga jer je kao producent postao sve traženiji, što je u neku ruku i razumljivo. No fama oko njegovog autorskog rada time je postajala veća i širila se prevenstveno glazbenim krugovima. Osobnog sam mišljenja da posao glazbenog producenta zna biti dvosjekli mač. Možda nešto poput glazbenog recenzenta; znate mane, time i rješenja za talentirane s kojima se bavite, kao što ih znate i prepoznati u začetku, no to vam i ne pomaže previše da primijetite vlastite propuste ako ste uz to i glazbenik. Možda je Marku Mrakovčiću trebao jedan drugi Mark Mrakovčić za njega da bi se ranije odvažio, a samo on sam mora živjeti s paradoksom da kolege glazbenici misle da je i po tom pitanju svemoguć. Dakle, nije to baš tako prosta situacija kao u onoj izreci da su u postolara najgore cipele. Tu treba dodati da s rastom producentskog uspjeha kod drugih rastu i ulozi očekivanja u eventualnom glazbeno-autorskom izlasku na scenu.
Pandemija koronavirusa pokazala se tu pozitivnom okolnošću za lansiranje Mrakovčićeve glazbene karijere. Pritisak rada s drugima je popustio, a samoizolacija je dobro došla za sređivanje vlastitog kreativnog prostora. Dana 2. lipnja na Bandcampu je tako osvanuo „Breeding Black Sheep“, debitantski album Marka Mrakovčića koji sadržava osam pjesama. Prilično kratko djelo, ako se uzme u obzir da samo dvije pjesme prelaze trajanje od tri minute. Stilski gledano Mark Mrakovčić kao da je ‘vanbračno dijete’ nemogućeg braka Velvet Undergrounda i Strokesa, s nizom sitnih natruha koje mirišu i na poteze grupa Blondie i Sonic Youth između ostalih – ukratko kao da je Mark sve ove godine udisao njujorški, a ne zagrebački zrak.
„Breeding Black Sheep“ je poletan rokerski otkivak već s prvom pjesmom „Moneymouth“ dok su baladni momenti kakve nudi posljednja „Boring Song“ protkani samoironijom koja više ozaruje nego što ističe melankoliju. Dakle „Breding Black Sheep“ je poput neke stare rock and roll ploče koja emitira dobar osjećaj, ujedno poletna i neopterećena teškim temama. Mrakovčić iako zvuči poput nekog stranog izvođača, kao da dolazi u prostor koji zjapi prazan na domaćoj sceni. Nema previše takvih kao on. I to je dobro. Možda je u tom prostoru jedan Kensington Lima, ali je njegov frontmen Radić u otvorenom nostalgičnom tripu. Mrakovčić nema taj nostalgični trip nimalo izražen i zvuči emotivno usklađen s mladom generacijom koja je spontano osvojila prostor oko HNK ovih mjeseci i tim zauzimanjem centra grada odaslala poruku da želi živjeti punom plućima, a ne krepati u Zagrebu. Upravo je taj neki pozitivizam najjači Mrakovčićev adut, koji se u pravom trenutku pojavljuje na sceni kao zanimljivi padobranac s Marsa.
Što se tiče strukture albuma; „Moneymouth“ u startu zarobljava čula i nameće se isprva kao i najbolja, no naredna „Picking“ s jednostavnom temom na klavijaturama i himničnim poletnim refrenom je također na pravom mjestu, kao i naredna „Tinnitus“ u kojoj je Mrakovčić usporio i dokazao da je pokupio svaki lick & trick od Iggyja Popa Narednom „Keep The Rest“ strokesovski otvara novo poletno poglavlje koje dodatno vedri komičnim country pristupom kroz „Smiling“. „Oh And Love“ kao da je nakalemljena na klasik „Louie Louie“, dok najintrigantnije zvuči preposljednja „Tepesh Blues“ gdje najviše do izražaja dolazi igranje s ubrzavanje i usporavanjem tempa. Ta pjesma ujedno nosi duh Velveta, ali moderniziran pasažima koji neodoljivo podsjećaju na potpis Alexa Turnera iz Arctic Monkeysa. Posljednja „Boring Song“ dolazi više kao provokativno pitanje, nego zaključak iz razloga jer u zbijenoj šarolikoj situaciji kratke minutaže „Breeding Black Sheep“ završava daleko prije nego na dosadu možete i pomisliti. Dapače, osjećaj je da ste ostali uskraćeni za jedno 4-5 pjesama.
U konačnici riječ je o odličnom nastupnom uratku koji nas upoznaje sa smjernicama djelovanja Marka Mrakovčića, ali ne popunjava iste do potpune ekstaze. Dojam je da koliko je slobodno, toliko je i oprezno. Pupoljak je predivan, ali mi bi rado vidjeli puni cvat. A na to ćemo ipak morati još malo pričekati. Potencijal „Mark filma“ morat će se još razviti.
Ocjena: 8/10
(Dostava zvuka, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
