Marko Brecelj u Zagrebu – Meki terorist moli za milost

Vazda momak na svoju ruku, osobenjak, na drugo brdo tkan, slovenski „rabljeni elektroakustični kantautor“, društveni aktivist i ‘zvijezda margine’ Marko Brecelj ne daje koncerte, nego priredbe koje naziva multimedijalnim perforiranim agitkama, a mogle bi se opisati kao mješavine agitacijskog predavanja o civilnom društvu, upoznavanja s teorijom i praksom mekog terorizma – spoja kulture i politike koji je sam osmislio, po sistemu ‘malo para, puno muzike’, a s ciljem borbe protiv vladajućeg sustava – komičarskog nastupa, performansa i koncerta.

  •  
  •  
Marko Brecelj u Močvari (Foto: Nives Milješić)

U zagrebačkoj je Močvari 9. travnja, u sklopu programa Začarana Močvara što ga vodi Nina Romić, sam kaže, oborio rekord u duljini – Breceljeva je MPA, s jednom stankom za pušenje, trajala od 20.30 do cca 01.00 h!

„Mrzim gajenje fascinirajuće veličine onih koji su na bini naspram onima koji su ispod nje,“ Breceljeva je misao o generalnom duhu koji ga vodi kroz nastupe, a valja joj pridodati i sljedeću: „Meni je smisaona kulturna priredba samo ona koja je i agitacija, koja traži od prisutnih i napor, odnosno sabranost.“

Neformalan, ali vješt i duhovit, na umu i na jeziku okretan govornik koji okupljenima nudi sadržaj, a ne izvođačke floskule i prazne zabavljačke formalnosti, Brecelj – još uvijek najpoznatiji kao negdašnji čelni čovjek slovenske rock grupe Buldožer, s kojom je djelovao četiri godine (1975-1979), dok mu postbuldožerska karijera traje više od tri i pol desetljeća – u Močvari se nije uspeo na pozornicu nego je opremu postavio na podu gledališta, dok je na rub pozornice iza sebe poslagao podosta demižonki i boca s istarskom malvazijom i refoškom te ponešto maslinova ulja, sve domaće proizvodnje, od prijatelja/poznanika. Poslije nastupa ponekog je darivao politrenkom maslinovog, a vino je, i crno i bijelo, za priredbe ponudio na priručno postavljenom stolu, uz plastične čaše, te se svatko mogao usput poslužiti kad je htio. Za istim stolom, s nogu, dok su trajale video-računalne projekcije snimki akcija mekog terorizma njegova u Kopru baziranog DPZN-a – Društva prijateljev zmernega napretka, tj. Društva prijatelja umjerenoga napretka – i sam je nešto povremeno čalabrcnuo. Ne zbog performansa, nego da utoli glad, a što je, naprosto zbog njegova stava, prirodno postalo sastavnim čimbenikom cjeline koja nije toliko pomno osmišljen performans, koliko performansom postaje sama od sebe, zbrojem ovoga i onoga što Brecelj čini, a što sve odudara od poznatih izvođačkih modela, pisanih i nepisanih pravila show-businessa. Breceljeva je, pak, posebnost u tome da ne ostavlja dojam namjere radikalnog, demonstrativnog rastakanja kalupa, nego da njegovo djelovanje postaje takvim ponajprije zato što jednostavno ne prihvaća slijediti uzuse koja smatra bezveznima. Radije misli svojom glavom i sluša vlastiti instinkt, ne dajući se pripitomiti konformizmom. Uporno i dosljedno. Već četrdesetikoju godinu javnog djelovanja, a ne treba sumnjati da ni prije toga nije bio mladac po PS-u, ni po JUS-u.

Marko Brecelj u Močvari (Foto: Nives Milješić)

Govoreći o smislu i mjestu nevladinih udruga u civilnom društvu, uz pomoć crteža crnim flomasterom po bijelom papiru na stalku, ponajprije se oslanjajući na vlastita iskustva s DPZN-om i navodeći primjere iz slovenskog društveno-političkog života, Brecelj je pokušao predočiti svoju viziju djelovanja koju već desetljećima praktično sprovodi. Iako, veli, ne drži da doista uspijeva promijeniti nešto nabolje, niti smatra da slovenska sadašnjost nudi razlog za nadu u budućnost u kojoj nakon sutra dolazi i prekosutra, jer u toj slovenskoj sadašnjosti, a i drugdje, vladaju „sloboda i demokracija u interesu onih koji posjeduju novac i nekretnine“, nepokoravanje samo, otpor uz neispisanu krilaticu „nada bez razloga“, vrijedi truda. Budućnost civilnog društva je, ukratko, u malim nevladinim udrugama s malo zaposlenih koji puno rade i bore se za opstanak, koje nisu spremne na potkupljivanje, konformizam i podilaženje iz računa. Njihova je snaga u kreativnosti, maštovitosti, duhovitim bezobrazlucima, ustrajanju, i surađivanju s medijima koji su, nažalost, većim dijelom kupljeni od moćnika.

Osvrnuvši se, dakako, i na svoju dugogodišnju borbu protiv koparskog župana Borisa Popoviča, koja je dovela do toga da su Brecelj i DPZN početkom ove godine izbačeni iz prostorija Omladinskog, kulturnog, društvenog, multimedijskog i međugeneracijskog centra Koper (MKSMC Koper) koji vode od 1990., Brecelj je opisao i svoj najnoviji akt mekog terorizma. Zvan Zlatno doba, sastoji se u tome da, kad je u Kopru, osobno, svakodnevno, ispred Gradske skupštine puše obične „dječje“ balone zlatne boje, čije eksplozije ispred prozora ureda župana i njegovih suradnika mekoteroristički ometaju njihov rad. U akciju Zlatno doba uključio je i posjetitelje Močvare – svakome je dao po jedan balon, a onda smo, pod njegovim vodstvom, balone puhali dok nisu eksplodirali. Močvarno je puhanje, doduše, izvedeno balonima srebrne boje. Dobavljač je, obavijestio nas je Brecelj, zakazao, nije imao dovoljno zlaćanih, pa je ovaj rukavac akcije prigodno prozvan Zlatno doba srebrne boje.

Prikazani su i amaterski oblikovani, no čitki dokumentarni zapisi nekoliko duhovito bezobraznih akcija mekog terorizma – „Marincirana sreda“ (Kopar) i njezin nastavak „Razvrata“ (Beograd) te „Tapisonirano vnebovzetje“ (Kopar) s početka dvijetisućitih i svježi, održan na pješačkom mostu u Osijeku u siječnju 2015., posvećen bivšem načelniku osječke policijske uprave Josipu Reihl-Kiru, ubijenom, pod nikad rasvijetljenim okolnostima, početkom 1991.

Marko Brecelj u Močvari (Foto: Nives Milješić)

„Marincirana sreda“ (2002) bilježi kako je Breceljevo društvo u jednostavnom i efektnom umjetničko-političkom pothvatu odbilo pomoć mornara NATO-a, a „Tapisonirano vnebovzetje“ (2003) kako su DPZN-ovci vrpcama izrezanog (socijalističkog) tapisona obmotali i prigušili batove zvona koparske crkve na blagdan Velike Gospe. Obje razmjerno sablažnjive akcije pobudile su poveliko medijsko zanimanje i koliko-toliko „uzburkale javno mnijenje“. No vladajući su ubrzo shvatili da je najefikasnija borba protiv Breceljevih mekoterorističkih pothvata medijsko ignoriranje te oni otad, ne našavši mjesto na televiziji, novinama i drugim javnim glasilima, prolaze razmjerno nezapaženo. Brecelja to ne nimalo obeshrabruje.

Spomenimo ipak još jedan od popularnijih pothvata, u Močvari neprikazan, no na Youtubeu donedavno dostupan „Vatentat“ (2004) (trenutačno samo u skraćenoj inačici), možda i ogledni primjer za shvaćanje pojma i ideje mekog terorizma. U njemu, tijekom jednog koparskog nastupa ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela, Brecelj, sjedeći mirno u publici, ali odjeven posve neprimjereno prilici, ministra gađa kuglicama vate, ispuhanima kroz puhalicu, a svi su se nazočni, uključujući i metu (v)atentata, ponašaju kao da se ne događa ništa neobično. Da su ga izveli Monty Pythoni, štos bi bio u svjetskim analima.

Zlatno doba srebrne boje (Foto: Nives Milješić)

Spomenuti rekord trajanja multimedijalne perforirane agitke u Močvari Brecelj je oborio bez namjere, naprosto zato što se zgoda odvijala tako kako se odvijala. Bilo je zacijelo i onih kojima se čitav program učinio napornim ili dosadnim, onih koje je sve smorilo, no kad je Brecelj priveo priredbu kraju, nekoliko je desetaka uživatelja breceljevštine zahtijevalo – još. „Imajte milosti,“ ne uslišivši molbu puka, otpovrnuo je Brecelj, podsjetivši ga da je pred njim već četiri i pol sata.

Među izdržljivim poštovateljima, smještena u prvom redu partera sjedećeg programa, od početka do kraja mirno je sjedila i mekog terorista pažljivo pratila Dunja Knebl, a od eminentnijih glazbenika dobar je dio priredbe (možda i cijelu, nismo ga baš držali na oku), otpratio i Coco Mosquito koji je, spomenimo se, u knjizi „Bez rocka trajanja“ Anđela Jurkasa (Znanje, 2010), svojevrsnog autorskog preglednika/izbornika sto najboljih/najvažnijih albuma u SFRJ i zemljama sljednicama, pristao sudjelovati samo ako u nju bude uvršten Breceljev samostalni, predbuldožerski prvenac „Cocktail“ iz 1975.

Moj prijatelj, inače ne osobit poznavatelj Breceljeva lika i djela, koji je u Močvaru pristigao manje-više na moj nagovor, do „službene“ stanke nije se dao iz dvorane. Kad sam mu za trajanja predavanja, nakon sat i pol do dva, predložio da iziđemo na našu čik-pauzu, reče: „Čekaj, samo da još ovo čujem.“ Poslije je prokomentirao: „Ne sjećam se kada sam proveo toliko vremena na jednom mjestu uz toliko smijeha.“

Upozorimo usput da je početkom godine u nakladi slovenske Nike objavljeno novo izdanje spomenutog „Cocktaila“, kultnog, nedvoumno jednog od najboljih albuma u povijesti ovdašnjeg rocka, sad nazvano „Cocktail, obilni, vunbacilni“, obogaćeno sa sedam Breceljevih pjesama iz 1970-ih i tri s njegova prvog postbuldožerskog singla, „Parada“/“Majmuni“/“Trotoari“ kojima je na svoj način, moglo bi se interpretirati, uhvatio vjetar novog vala. Također, nakon dugo vremena oglasio se i zbirkom novih pjesama, objavljenih na DVD-u „Samospevi“, također početkom o. g. u nakladi Nike.

Marko Brecelj u Močvari (Foto: Nives Milješić)

Vratimo se na agitku. Jedan od čari Breceljeva nastupa jest i dojam da se sve zbiva zbrda-zdola, polusmušeno, nepriređeno i neisplanirano, na rubu urušavanja, čime je stvorena povelika doza neizvjesne napetosti, a opet, priredba ni jednog trenutka ne zapada u monotoniju, dosadu ili ispraznost. Iako sve ne ide k’o po špagici, nema, kako se veli, praznog hoda. Koliko god ležeran i naoko nepripremljen, šezdesetčetvorogodišnji Brecelj vrelo je mladalačke energije, stamen i oboružan prirodnim osjećajem za pripovijedanje i dramaturgiju, a inventivnost i sadržaj nosi u sebi, pa ako multimedijalna performirana agitka i jest improvizirana, improvizirana je na jasnim moralnim temeljima, jer improvizirati se ne može ni iz čega. Zadivljuje i činjenica da „modroglavi izdajnik“, što mu je odnedavni novi alias, pažnju četiri sata drži posve sam, osobno, bez mnogo oslanjanja na „vanjske efekte“, tek uz pomoć spomenutih video-računalnih projekcija za čije je emitiranje zadužena supruga mu i suučesnica, „šefica i sužanj“, Arijana Markučič-Brecelj.

Najnadrealniji odsječak zgode bio je nastup jedinog gosta, zaposlenika slovenskog Ministarstva kulture, elektrotehničara, kompjutoraša i glazbenika Petera Tomaža Dobrile koji je na elektronskom instrumentiću veličine otprilike dvije kutije za cigarete, koji proizvodi zvukove što će podsjetiti na funkcioniranje teremina i koji, čini se, izvođač ne može posve držati pod kontrolom, izveo, bit će, improviziran, avangardni glazbeni broj koji je sve nazočne poveo u humorno onostrano.

Marko Brecelj ‘Cocktail, obilni, vunbacilni’

Na kraju, nakon petnaestominutne stanke za pušenje, koja doista i jest trajala petnaest minuta (kao što je i nastup doista počeo u 20.30 h kako bješe najavljeno), Brecelj je otpjevao nekoliko vlastitih tzv. bjelačkih duhovnih pjesama koje je nedavno objavio na DVD-u „Samospevi“, a potom oko sat vremena, kako veli, „sviraopjevao“ rukovet vrsnih pjesama iz svoje osebujne pjesmarice, poneke pomalo kvrgavo, poneke – npr. „Paradu“ i, ako ne promašismo naziv, „Podoknicu“ – pak ubojitim intenzitetom, a skokovitost kvalitete izvedbe nije se činila problemom koji bi prouzročio zamjeru i nezadovoljstvo. U priredbi kako je prema svom karakteru, habitusu i temperamentu formira i postavlja Brecelj, tehnička savršenost nije prioritet, a sve ono što bi se inače moglo ćutiti profesionalnim kiksom, u njega je šarmantno i poticajno.

Nastup u Močvari nadovezao se na priredbu u mariborskoj gimnaziji Miloša Zidanška koju je Brecelj svojedobno pohađao i kojemu je nazočila njegova bivša profesorica, a neočekivano se nastavio odazivom na pristigli poziv u Derventu, a potom i u Split, o čemu, kao i o ostalim aktivnostima mekoterorističke skupine, Brecelj prilično redovito, uvijek duhovito izvještava na stranici http://www.dodogovor.org. Borisa Popovič i njegov zaposlenici barem su nekoliko dana imali mira – baloni Zlatnog doba, ni zlatni, ni srebrni, nisu im gruvali pod prozorima.

(Močvara, Zagreb, 9. travnja 2015.)

Saznajte više: Marko Brecelj: Gnjavim publiku željnu prije i iznad svega zabave i organizatore koji im ugađaju

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  •  
  •  

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X