Marko Brecelj u Zagrebu – Meki terorist moli za milost

Vazda momak na svoju ruku, osobenjak, na drugo brdo tkan, slovenski „rabljeni elektroakustični kantautor“, društveni aktivist i ‘zvijezda margine’ Marko Brecelj ne daje koncerte, nego priredbe koje naziva multimedijalnim perforiranim agitkama, a mogle bi se opisati kao mješavine agitacijskog predavanja o civilnom društvu, upoznavanja s teorijom i praksom mekog terorizma – spoja kulture i politike koji je sam osmislio, po sistemu ‘malo para, puno muzike’, a s ciljem borbe protiv vladajućeg sustava – komičarskog nastupa, performansa i koncerta.

Marko Brecelj u Močvari (Foto: Nives Milješić)
Marko Brecelj u Močvari (Foto: Nives Milješić)

U zagrebačkoj je Močvari 9. travnja, u sklopu programa Začarana Močvara što ga vodi Nina Romić, sam kaže, oborio rekord u duljini – Breceljeva je MPA, s jednom stankom za pušenje, trajala od 20.30 do cca 01.00 h!

„Mrzim gajenje fascinirajuće veličine onih koji su na bini naspram onima koji su ispod nje,“ Breceljeva je misao o generalnom duhu koji ga vodi kroz nastupe, a valja joj pridodati i sljedeću: „Meni je smisaona kulturna priredba samo ona koja je i agitacija, koja traži od prisutnih i napor, odnosno sabranost.“

Neformalan, ali vješt i duhovit, na umu i na jeziku okretan govornik koji okupljenima nudi sadržaj, a ne izvođačke floskule i prazne zabavljačke formalnosti, Brecelj – još uvijek najpoznatiji kao negdašnji čelni čovjek slovenske rock grupe Buldožer, s kojom je djelovao četiri godine (1975-1979), dok mu postbuldožerska karijera traje više od tri i pol desetljeća – u Močvari se nije uspeo na pozornicu nego je opremu postavio na podu gledališta, dok je na rub pozornice iza sebe poslagao podosta demižonki i boca s istarskom malvazijom i refoškom te ponešto maslinova ulja, sve domaće proizvodnje, od prijatelja/poznanika. Poslije nastupa ponekog je darivao politrenkom maslinovog, a vino je, i crno i bijelo, za priredbe ponudio na priručno postavljenom stolu, uz plastične čaše, te se svatko mogao usput poslužiti kad je htio. Za istim stolom, s nogu, dok su trajale video-računalne projekcije snimki akcija mekog terorizma njegova u Kopru baziranog DPZN-a – Društva prijateljev zmernega napretka, tj. Društva prijatelja umjerenoga napretka – i sam je nešto povremeno čalabrcnuo. Ne zbog performansa, nego da utoli glad, a što je, naprosto zbog njegova stava, prirodno postalo sastavnim čimbenikom cjeline koja nije toliko pomno osmišljen performans, koliko performansom postaje sama od sebe, zbrojem ovoga i onoga što Brecelj čini, a što sve odudara od poznatih izvođačkih modela, pisanih i nepisanih pravila show-businessa. Breceljeva je, pak, posebnost u tome da ne ostavlja dojam namjere radikalnog, demonstrativnog rastakanja kalupa, nego da njegovo djelovanje postaje takvim ponajprije zato što jednostavno ne prihvaća slijediti uzuse koja smatra bezveznima. Radije misli svojom glavom i sluša vlastiti instinkt, ne dajući se pripitomiti konformizmom. Uporno i dosljedno. Već četrdesetikoju godinu javnog djelovanja, a ne treba sumnjati da ni prije toga nije bio mladac po PS-u, ni po JUS-u.

Marko Brecelj u Močvari (Foto: Nives Milješić)
Marko Brecelj u Močvari (Foto: Nives Milješić)

Govoreći o smislu i mjestu nevladinih udruga u civilnom društvu, uz pomoć crteža crnim flomasterom po bijelom papiru na stalku, ponajprije se oslanjajući na vlastita iskustva s DPZN-om i navodeći primjere iz slovenskog društveno-političkog života, Brecelj je pokušao predočiti svoju viziju djelovanja koju već desetljećima praktično sprovodi. Iako, veli, ne drži da doista uspijeva promijeniti nešto nabolje, niti smatra da slovenska sadašnjost nudi razlog za nadu u budućnost u kojoj nakon sutra dolazi i prekosutra, jer u toj slovenskoj sadašnjosti, a i drugdje, vladaju „sloboda i demokracija u interesu onih koji posjeduju novac i nekretnine“, nepokoravanje samo, otpor uz neispisanu krilaticu „nada bez razloga“, vrijedi truda. Budućnost civilnog društva je, ukratko, u malim nevladinim udrugama s malo zaposlenih koji puno rade i bore se za opstanak, koje nisu spremne na potkupljivanje, konformizam i podilaženje iz računa. Njihova je snaga u kreativnosti, maštovitosti, duhovitim bezobrazlucima, ustrajanju, i surađivanju s medijima koji su, nažalost, većim dijelom kupljeni od moćnika.

Osvrnuvši se, dakako, i na svoju dugogodišnju borbu protiv koparskog župana Borisa Popoviča, koja je dovela do toga da su Brecelj i DPZN početkom ove godine izbačeni iz prostorija Omladinskog, kulturnog, društvenog, multimedijskog i međugeneracijskog centra Koper (MKSMC Koper) koji vode od 1990., Brecelj je opisao i svoj najnoviji akt mekog terorizma. Zvan Zlatno doba, sastoji se u tome da, kad je u Kopru, osobno, svakodnevno, ispred Gradske skupštine puše obične „dječje“ balone zlatne boje, čije eksplozije ispred prozora ureda župana i njegovih suradnika mekoteroristički ometaju njihov rad. U akciju Zlatno doba uključio je i posjetitelje Močvare – svakome je dao po jedan balon, a onda smo, pod njegovim vodstvom, balone puhali dok nisu eksplodirali. Močvarno je puhanje, doduše, izvedeno balonima srebrne boje. Dobavljač je, obavijestio nas je Brecelj, zakazao, nije imao dovoljno zlaćanih, pa je ovaj rukavac akcije prigodno prozvan Zlatno doba srebrne boje.

Prikazani su i amaterski oblikovani, no čitki dokumentarni zapisi nekoliko duhovito bezobraznih akcija mekog terorizma – „Marincirana sreda“ (Kopar) i njezin nastavak „Razvrata“ (Beograd) te „Tapisonirano vnebovzetje“ (Kopar) s početka dvijetisućitih i svježi, održan na pješačkom mostu u Osijeku u siječnju 2015., posvećen bivšem načelniku osječke policijske uprave Josipu Reihl-Kiru, ubijenom, pod nikad rasvijetljenim okolnostima, početkom 1991. Dalje>>

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X