Svako malo u medijima se pojavi novi napis o nekom imenu koje nazivaju “spasiteljem bluesa”. Jack White, The Black Keys, Gary Clark Jr., svi su oni nosili taj beznačajan, šuplji epitet. Od čega to točno blues treba spasiti? Od vandala?
“Blues is the roots, the rest is just the fruits”. Žanr iz kojega je sve poteklo najžilaviji je glazbeni pravac koji se vlastitim redefiniranjem održava cijelo stoljeće. Ako blues od ičega treba spasiti, onda je to od onih bijelih đilkoša generacije naših otaca, koji u svojim gažerskim gnjavažama siluju isti materijal sastavljen od istih stvari B.B. Kinga i Claptona diljem svijeta.
U drugoj polovici devedesetih jedna nezavisna etiketa iz Mississippija u tom je smislu stvorila revoluciju u blues glazbi. Po slamovima i trailer parkovima delte, vlasnici su pokupili većinom starce na umoru, rođene početkom prošloga stoljeća, uvalili im električne gitare i rezultate snimili na albumima vrhunske kvalitete, ali prodavanima valjda u stotinama primjeraka. Na toj etiketi jedno od najzvučnijih imena bilo je ono velikog blues inovatora R.L. Burnsidea, ali pravi biseri bile su ploče nekih manje poznatih imena. Na “I’m Insane”, tada osamdesetogodišnji T-Model Ford, koji za sebe tvrdi kako je dobar dio života proveo u zatvoru svake subote, uz divljački je ritam urlao serenadu svojoj djevojci: “Stella! I’m gonna put my foot in your ass!”. Junior Kimborough je, pak, predstavio svoju hipnotičku viziju bluesa i inspirirao jedno drugo ime na etikete, mladi dvojac iz Ohia koji se skrivao iza imena The Black Keys.
Možda je sa zvukom The Black Keysa koji sviraju Juniora Kimborougha (EP “Chulahoma” iz 2006.) najbolje usporediti novo ime na domaćoj sceni koje je dovelo prljavi zvuk Fat Possuma u Hrvatsku. Oni se jednostavno zovu Marko i Darko, nepretenciozno i iskreno, sviraju zajedno od svibnja 2014. godine i otad su, kaže Marko, odsvirali tridesetak koncerata po Zagrebu. Nastali su prvotno s idejom da budu R.L. Burnside tribute bend, no Marko je brzo otkrio kako više uživa u stvaranju i sviranju vlastite glazbe u tom stilu. Sinoć su u Spunku, nakon otvaranja sa Burnsideovom “Skinny Woman” i “Shake ‘Em On Down” Mississippi Fred McDowella krenuli u furiozno predstaljanje svog materijala i doslovno razvalili.
“Ne bih rekao da mi sviramo blues,” veli Marko. “Kad ga sviraju bijelci, onda je to rock and roll.” I jest rock and roll, garažni i masni s povremenom punk energijom i ozbiljnom žestinom koja bruji u kostima, žari i trese.
Poanta ovoga teksta je, da ako volite blues, sljedeći put kad vidite da dva frajera pod tim otkačenim imenom Marko i Darko, negdje sviraju, ne budete na ni na jednom drugom mjestu nego tamo. Nisu oni nikakvi spasitelji bluesa, jer bluesu takvi ne trebaju. Ali u svakom slučaju su srednji prst i prijeko potrebna lekcija onim ispranim bibikingovcima koji se trude normalnom svijetu zgaditi ideju bluesa. I da. They kick ass.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
