Alter ego slavnog glazbenika, glumca i slikara Johna Lurieja ima dobrodošao novi album koji rovari po apsurdističkom umu ovog jedinstvenog umjetnika.
Marvin Pontiac rođen je u Maliju 1932. godine. Napušten od oca, s majkom koja je u njegovoj ranoj mladosti završila u ludnici, Pontiac je završio u Chicagu gdje je učio svirati usnu harmoniku. Nakon ponižavajućeg poraza u tučnjavi s blues legendom Little Walterom, Pontiac bježi u Teksas i polako, poput svoje majke, gubi razum, a 1977. u Detroitu završava pod kotačima autobusa. Njegova glazba prvi put je objavljena dvadeset i dvije godine nakon njegove smrti na albumu “The Legendary Marvin Pontiac – Greatest Hits,” a sada, još gotovo dva desetljeća kasnije, pojavljuje se još jedan album potpisan imenom ovog začudnog umjetnika koji sadrži pjesme snimljene za vrijeme Marvinova liječenja u ludnici.
Naravno, ništa od navedenog u prethodnome odlomku nije istina. Riječ je o projektu glazbenika i glumca Johna Lurieja, saksofonista avant-jazz odreda Lounge Lizards i zvijezde kultnog filma Jima Jarmuscha, “Down By Law” u kojemu je uz Toma Waitsa i Roberta Benignija bježao iz zatvora u Louisiani. Lurie je prestao svirati saksofon nakon što je obolio od lajmske borelioze, a nakon što je ostvario upečatljivu ulogu u televizijskoj seriji “Oz,” nije se vraćao ni glumi, već je vrijeme provodio slikajući apsurdne umjetnine i vodeći razne bitke po društvenim medijima protiv ljudi iz svoje prošlosti za koje je držao da su mu počinili nepravdu.
Jednom mi se, prije nekoliko godina, iz vedra neba javio u inbox na Facebooku i zapodjenuo sa mnom razgovor o Robertu Benigniju i svojoj televizijskoj seriji “Fishing With John,” u kojoj je neke slavne otkačenjake vodio na pecanje, iako o istome nema ni najmanjeg pojma. Ostavio je dojam kao da su svi ti dani glume i glazbe iza njega, pa je kao prilično iznenađenje došla vijest da ponovno uopće nešto snima, nekmoli novo poglavlje otkačene priče o Marvinu Pontiacu. No, narativ o poludjelom glazbeniku nekako sve više ima autobiografski prizvuk u Luriejevu slučaju.
Glazba na “Asylum Tapes” u potpunosti odgovara Luriejevu slikarskom opusa, iz kojega su pojedini radovi postali i slavni na suvremeni, internetski način. To znači da je utopljena u afro ritmove s potpuno apsurdnim pričama u kojima se spominje dobar dio zamislivog životinjskoga carstva (medvjedi, krave, žabe, svinje, konji), a pridružuju im se i Godzilla, vrtni patuljci i Djed Mraz u travnju (u gaćama). U ostalim pjesmama protagonist zatvoren u ludnici ponavlja mantre kako nije lud i kako želi pobjeći, pritom svirajući gitaru, bendžo ili usnu harmoniku.
Album sadržava 24 pjesme od kojih rijetko koja premašuje trajanje od dvije minute. Riječ je o skicama i vježbama iz apsurdne začudnosti u mnogo čemu nalik onome što je na zagrebačkoj underground sceni nekoć radio Mance, samo dovedene do krajnjih granica. Kao ilustraciju uzmimo scenu u kojoj, u pjesmi “My Bear to Cross,” susreće medvjeda koji, razočaran što nije od junaka dobio pusu, stane nervozno zahtijevati od njega da “pomiriše njegov sendvič”.
“Asylum Tapes” je prije svega dobra vijest za sve štovatelje Johna Lurieja, budući da signalizira kako ovaj talentirani čovjek nije odustao od glazbe, iako ta glazba prosječnom slušatelju može zvučati previše začudno i otkačeno za njezino vlastito dobro, te premda ne zvuči nimalo loše, ne zove na mnoga ponovljena slušanja.
Ocjena: 7/10
(Strange and Beautiful, 2017.)