Njujorške glazbenice Mary Halvorson i Sylvie Courvoisier nastupile su 1. travnja u punoj zagrebačkoj Tvornici u sklopu 16 izdanja Zagreb jazz festivala – JAZZG. Razgovor je vođen u backstageu Tvornice uoči koncerta.
Kao važne protagonistice avantgardne jazz scene pored svojih vlastitih projekata, dio su i mnogobrojnih suradnji s glazbenicima kao što su Bill Frisell, Marc Ribot, Mark Feldman, Tim Berne, Anthony Braxton, Jason Moran, Joe Morris, Tom Rainey, Jessica Pavone, Tomeka Reid, Marc Ribot, John Zorn i drugi.
Od mnogobrojnih priznanja i nagrada valja istaknuti da je Courvoisier osvojila German Jazz Prize, PIANO international 2022 a Halvorson je tri godine zaredom (2017-2019) u novinarskoj nagradi prestižnog časopisa DownBeat – DownBeat Critics Poll bila proglašena najboljom gitaristicom.
Njihova suradnja traje više od 10 godina i ostavila je traga na tri albuma – “Crop Circles” (2017), “Searching for the Disappeared Hour” (2021), i “Bone Bells” (2025). Ovaj posljednji bio je predstavljen u Tvornici i to je ujedno bio i njihov prvi koncert na dvotjednoj europskoj turneji.
Nema puno gitarsko-klavirskih dueta, iako je to zanimljiva kombinacija – Mary Halvorson
Svojim domišljatim korištenjem raznih soničnih mogućnosti električne gitare i poluprepariranog klavira kreirale su bogate i duhovite glazbene teksture koje je publika radosno upila. Usprkos kompleksnim kompozicijama i virtuoznim improvizacijama koncert je protekao lako i organski povezano pokazujući jednu zavidnu lakoću kojom odišu ove izuzetne umjetnice. Pred sam koncert razgovarali smo o njihovoj viziji glazbe, New Yorku, novom albumi i još koječemu.
Kako ste se vas dvije upoznale – ti i Sylvie – i kako je započela vaša suradnja? Pod kojim okolnostima?
Mary Halvorson: Upoznale smo se u New Yorku. Sylvie je bila glazbenica za koju sam znala i dugo sam se divila njezinoj glazbi. Imale smo mnogo zajedničkih prijatelja, ali nekako je trebalo proći dugo vremena da se zaista i upoznamo. Sjećam se da sam bila jako uzbuđena što je konačno upoznajem. I u nekom trenutku, kako smo imale međusobno divljenje prema sviranju jedna druge rekle smo: “Trebale bismo se naći i odsvirati koncert.” Ne znam točno kada je to bilo, možda prije deset godina. Odsvirale smo koncert, i vrlo brzo nakon toga snimile. Mislim da smo snimile već istog tjedna. Tako da je suradnja počela vrlo brzo. Odmah smo osjetile povezanost i željele smo to nastaviti. Kad smo počele svirati, to je postalo vrlo redovito. Upoznale smo se preko prijatelja u New Yorku. Znaš, to je zapravo velika scena, ali i mala na neki način, svi se nekako na kraju upoznaju ili znaju jedni za druge.
I jesu li rezultati vaših prvih koncerata ili prve snimke odgovarali onome što ste očekivale, ili je to bilo nešto sasvim drugo?
Mary Halvorson: Znaš, zanimljivo je to. Kad poznaješ nečiju glazbu, ali nikad nisi s tom osobom svirao, možeš imati neku ideju o tome kako će to izgledati, ali zapravo ne znaš dok to ne probaš. I s nekim glazbenicima postoji neka trenutna kemija i mislim da smo mi to imale, ali nisam znala da će se to dogoditi. Moglo je, a moglo je i ne. (smijeh)
Što čini sviranje u duetu tako posebnim? Je li to do osobe, zvuka, ili…?
Mary Halvorson: Mislim da je oboje. Prvo, sama instrumentacija je jako zanimljiva i vrlo rijetko korištena. Odrasla sam slušajući album “Undercurrent” Jima Halla i Billa Evansa, a Sylvie isto voli taj album. Postoji još nekoliko gitarsko-klavirskih dueta na koje se ponekad referiramo, ali ih nema mnogo. Mislim da je to stvarno zanimljiva kombinacija, jer su oba instrumenta melodijska, oba mogu svirati akorde, mogu biti perkusivna, osobito načinom na koji mi sviramo. Ja koristim efekte, a Sylvie ima preparirani klavir, tako da imamo puno toga što možemo iskoristiti za rad. Također imamo slične ideje – volimo melodije, ali volimo ih i razbijati, dekonstruirati. Dakle, postoji i slična estetika, što je sjajno. Djelomično sam željela raditi s njom zbog toga, a djelomično jer je to super instrumentacija. I jako volim duete.
Da. Mnogi tvoji albumi su zapravo dueti.
Mary Halvorson: Da. No tu je i duet Freda Herscha i Juliana Lagea, koji je vrlo lijep.
A tu su i Fred Hersch i Bill Frisell.
Mary Halvorson: Da, točno.
Možete li reći nešto o tome kako su se razlikovala tri albuma koje ste zajedno snimile? Je li neki bio lakši ili teži od drugih?
Sylvie Courvoisier: Posljednji je najbolji. [smijeh]
Mary Halvorson: To je istina. Znaš, ako imaš dobru suradnju koja ti je ugodna, ona će s vremenom postajati sve bolja. Upoznaš osobu, razvije se kemija, naučiš kako pisati glazbu jedan za drugog. Postaješ opušteniji, spreman riskirati i isprobavati nove stvari. Volim prvi album, ali drugi mi je još draži, a najnoviji mi je najdraži od svih.
Sylvie Courvoisier: Svaki album imao je svoje izazove i otkrića. “Crop Circles” je bio naš prvi zajednički snimak, i osjećao se taj sirovi entuzijazam u otkrivanju vlastitog jezika kao dua. “Searching for the Disappeared Hour” je bio evolucija – produbile smo dijalog i proširile zvučnu paletu. “Bone Bells” nas je gurnuo još dalje – vjerojatno je naš najteksturalniji album. Ne bih rekla da je neki bio “lakši” ili “teži”, ali svaki je zahtijevao drugačiji fokus.
Mary Halvorson: Slažem se… Ne razmišljam o njima kao lakima ili teškima, nego više kao o razvoju dua kroz vrijeme. Tijekom ovih devet godina razvile smo dobar ritam: pišemo skladbe zasebno, a onda ih razvijamo zajedno na probama. Učile smo kako pisati jedna za drugu, komunicirati i razvijati glazbu. Najnoviji album nam je definitivno najdraži.
Što mislite o albumima u odnosu na singlove danas? Imaju li albumi još uvijek smisla?
Sylvie Courvoisier: Apsolutno. Album je potpun stav, način da se istraži cijeli raspon ideja jednog izvođača. Redoslijed kompozicija je važan – on stvara putovanje za slušatelja. Singlovi su sjajni za privlačenje pažnje, ali album omogućava dubinu i naraciju koju jedna pjesma ne može uvijek pružiti.
Danas je teško glazbu staviti u žanrovske ladice – jazz, rock, eksperimentalna glazba itd. Ali biste li rekle da postoji zajednička scena među umjetnicima na etiketama kao što su Pyroclastic, Intakt i Tzadik? Koje vrijednosti ih povezuju?
Sylvie Courvoisier: Da, svakako. Te etikete potiču zajednicu gdje žanr nije ograničenje. Ono što ih povezuje je predanost umjetničkoj slobodi, eksperimentiranju i pomicanju granica – bilo da se radi o jazzu, suvremenoj klasičnoj ili nečem između. Glazbenici često surađuju preko stilova, i to stvara prostor za kreativnu razmjenu.
Mary Halvorson: Mislim da to stvara i razvija zajednicu. Na primjer, ono što ljudi na Pyroclasticu imaju zajedničko je da poznaju Kris ili ona cijeni njihovo sviranje. I tako nastaje prava zajednica. Također, John Zorn iz Tzadika je odličan u povezivanju ljudi. Okuplja različite vrste glazbe i glazbenika. I time, objavljujući raznovrsnu glazbu, gradi širu zajednicu. To ljudima daje i način da kategoriziraju glazbu, jer danas ne koristimo baš žanrovske oznake. Ono što mi radimo, na primjer, nije baš jazz. Ali kad vidiš kolekciju glazbe unutar etikete, možeš to doživjeti kao dio određene scene, a ne nužno žanra.
Da, čini mi se da glazbenici dijele neke vrijednosti – ili barem način na koji istražuju zvuk.
Mary Halvorson: Također, ako razmisliš, svi glazbenici unutar iste zajednice međusobno utječu jedni na druge. Možda je to ono što čuješ.
Tu je i ravnoteža – između traganja za novim zvukovima i dugoročnih suradnji.
Mary Halvorson: Apsolutno. Ravnoteža je prava riječ.
Kako se rad s izdavačkom kućom Nonesuch uklapa u vašu glazbu? Je li drugačije od rada s Pyroclastic?
Mary Halvorson: Oboje su odlični izdavači. Imala sam sreće da mogu raditi s njima i objavljivati glazbu kod ljudi koji su otvoreni i podržavajući, a to ne uzimam zdravo za gotovo.
Što mislite o europskoj avangardnoj i improviziranoj glazbenoj sceni? Postoje li jake scene izvan New Yorka?
Sylvie Courvoisier: Definitivno. U Europi ima nevjerojatnih glazbenika, i tamošnja glazbena scena napreduje. Gradovi poput Berlina, Londona, Pariza i Züricha imaju snažne avangardne zajednice, i svaki donosi drugačiju energiju. Europa također ima drugačiju infrastrukturu za podršku eksperimentalnoj glazbi – festivale, potpore i prostore koji umjetnicima omogućuju istraživanje bez komercijalnog pritiska.
Kad ne biste živjele i radile u New Yorku, gdje biste bile?
Mary Halvorson: Teško mi je zamisliti da živim negdje drugdje. Iskreno ne znam gdje bih se preselila. Živim gotovo 25 godina u Brooklynu i nikad nisam ozbiljno razmišljala o selidbi. Naravno, s obzirom na stanje u zemlji, tko zna. Ali planiram ostati.
Sylvie Courvoisier: Teško pitanje! New York ima snažnu kreativnu privlačnost, ali ima mnogo inspirativnih mjesta. Možda negdje u Europi, poput Berlina ili Pariza, gdje također postoji bogata povijest eksperimentalne i improvizirane glazbe. Ili možda negdje mirnije, bliže prirodi — tko zna?
Klasično pitanje, kako kod vas funkcionira odnos između kompozicije i improvizacije?
Sylvie Courvoisier: Za mene su one duboko povezane. Kompozicija daje strukturu, ali improvizacija joj udahnjuje život. Ponekad komad počne kao komponirana ideja koja se otvori u improvizaciju, a ponekad improvizacija otkrije nešto što kasnije postane kompozicija. Radi se o pronalasku ravnoteže gdje oba elementa djeluju organski i povezano.
Mary Halvorson: One surađuju. Uvijek tražim načine kako ih spojiti i izazvati samu sebe da uključim improvizaciju na nove načine, tako da ne dolazi svaki put na na isti način. I Sylvie i ja volimo kad se isti komad razvija drugačije svake večeri, pa to ostavljamo kao mogućnost unutar kompozicija.
Sylvie Courvoisier: Svaka od nas donosi svoje kompozicije. Na primjer pitam Mary: “Koliko pjesama imaš?” Ako ona ima dvije, ja napišem dvije ili tri. Trudimo se imati isti broj kompozicija. Kad se nađemo, pogledamo sve detalje i strukturu tih komada zajedno. I onda joj, recimo, kažem “joj, ovo je stvarno teško”, pa pojednostavimo. Ili ju pitam “mogu li harmonizirati nešto”, a ona pak pita može li neku frazu podići oktavu više, upotrijebiti pedalu… Sve to prolazimo zajedno.
Mary Halvorson: Pišemo odvojeno, ali onda ih zajedno oblikujemo. Također zajedno odlučujemo gdje će biti improvizacija. Ponekad je to unaprijed određeno, ponekad otvoreno. Svaki komad je drukčiji.
Sylvie Courvoisier: Na primjer, u Silly Walk, sve je bilo unaprijed definirano. Ali pokušavamo osigurati da improvizacija nikad ne izgleda isto.
Znači, improvizacija je ponekad slobodna, ponekad strukturirana?
Mary Halvorson: Svaki komad je drugačiji. Neki su potpuno otvoreni, neki imaju strogu strukturu.
Sjećam se nastupa trija Waynea Krantza gdje je tema bila jako kompleksna, a improvizacija je trajala samo četiri takta. Zanimljiv pristup.
Mary Halvorson: Da. Ovisi o tome što kompozicija traži. Ponekad kad imaš nešto kompleksno, želiš nakon toga imati oslobađanje. Možda nešto jednostavno — a možda i ne, možda želiš nastaviti s kompleksnim. Sve ovisi.
Mislite li da jazz-kompozicija ima neku povijesnu liniju razvoja?
Sylvie Courvoisier: Da, definitivno. Granice između jazz kompozicije i suvremene klasične glazbe su danas puno fluidnije. Možeš čuti kako su skladatelji poput Dukea Ellingtona ili Theloniousa Monka otvorili vrata novim harmonijskim i strukturnim idejama, a današnji skladatelji crpe iz još šireg spektra — uključujući i eksperimentalnu i elektroničku glazbu.
Koji skladatelji iz 20. stoljeća su vas inspirirali?
Sylvie Courvoisier: Toliko njih! Messiaen, Ligeti, Bartók i Debussy, da nabrojim samo neke. Volim kako su pristupili harmoniji, ritmu i teksturi na načine koji i dalje djeluju svježe i iznenađujuće.
Mary Halvorson: Također Morton Feldman, Šostakovič, Skrjabin mi padaju na pamet.
Što slušate u slobodno vrijeme? Slušate li svoje stare albume?
Sylvie Courvoisier: Ne, gotovo nikad ne slušam svoje stare albume. Kad završim projekt, idem dalje. Ali stalno slušam glazbu – rad svojih kolega, omiljene jazz snimke, klasičnu glazbu. Uvijek me inspirira čuti što drugi stvaraju.
Koji vam je bio najčudniji komentar iz publike?
Mary Halvorson: Jednom mi je netko nakon koncerta rekao, ne pitao, nego rekao, da je sve bilo skladano. (smijeh) I pomislila sam: “OK.” Zanimljivo je kako ljudi sasvim različito čuju stvari. Mislim da je ta osoba to pomislila jer sam cijelo vrijeme buljila u stalak s notama – a to je samo zato što se fokusiram, pa mi je pogled tamo usmjeren. Ali to te samo tjera da shvatiš kako svatko ponešto čuje različito.
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
