Kako i naslov sugerira, koncert koji naša kantautorica priprema u srijedu u Vintage Industrialu trebao bi biti nešto posebno. A u intervjuu smo se svakako dotakli i drugih posebnosti koji se tiču Mary May i njenog neobičnog benda s kojim sa svakim nastupom osvaja sve više publike.
Ove godine je na kompilaciji Femme Nouvelle objavljena tvoja pjesma „Song For Eunice Kathleen“ u čast Nini Simone. Za one koji te prate bio je to svojevrsni džoker iz rukava. Koliko takvih džokera još imate kao bend i spremate li uskoro nešto novo za objaviti jer se doima da ste u naletu snage i inspiracije?
Mary May: Femme Nouvelle mi je baš došla u pravo vrijeme, imala sam pjesmu koja je čekala album, a ovo je bila dobra prilika da ugleda svijetlo dana i prije toga. Ne funkcioniram po principu planiranja tih koraka, tako da je filing ovdje bio dovoljno jak da ga poslušam. Moguće da ćemo objaviti live snimku s predstojećeg koncerta u Vintage Industrialu jedne nove pjesme koju ćemo odsvirati, zove se “Save Your Prayers”, doslovno mi se ta želja iskristalizirala prije dva dana pa ćemo vidjeti hoće li se sve poklopiti da se to i dogodi.
Hoćemo li možda dočekati objavu albuma prvijenca na vinilu?
Mary May: Hoćete, da, ali ne studijske verzije koju sam radila s Markom Mrakovčićem (premda bi i to željela jednog dana), nego live verzije. Snimat ćemo album s Petrom Milićem iz Hommage produkcije i Hrvojem Nikšićem iz Kramasonika, tzv. Pass The Hat Records i to bi moglo biti gotovo početkom 2020. godine.
Sviranje s bendom me definitivno promijenilo. Od osobe koja je prije imala stotinu i jednu misao o tome što sve može poći po krivu za vrijeme svirke, do osobe koja ne može zamisliti da svira svaku svirku na jednak način, po unaprijed dogovorenoj šabloni.
Ove godine ste uistinu imali koncerte uzduž i poprijeko Hrvatske. Želja i promotora i publike je uistinu potentna. Koliko je to sve iznad svega onoga što si očekivala, kad samo pogledaš situaciju godinu dana unatrag?
Mary May: Pa dobro sad, nismo toooliko svirali heh, imali smo zajedničkih možda desetak koncerata, ali jesmo prošli od Dubrovnika do Daruvara, to da! Pa sve je to nestvarno i dalje, evo bliži se godišnjica objave albuma (26. listopada, op. a.), doslovno ne mogu vjerovati da je toliko vremena prošlo. Puno se toga promijenilo, i onog što se vidi na van – iznenadit će te na koncertu, ali sad nekad i držim mikrofon u ruci, za razliku od početnog „skrivanja“ iza stalka, ali promjene su se dogodile i „unutra“. Zapravo se nadam da će se to i vidjeti i čuti u srijedu u Vintage Industrialu.
Taj predstojeći koncert u Vintage Industrialu ovog tjedna lako bi mogao postati najveći solo gig Mary May u Zagrebu, je li ti to došlo prebrzo, ili na to kažeš „Konačno!“?
Mary May: Intenzivno se trudim ne razmišljati o tome na taj način, koliko će doći ljudi, hoće li itko uopće doći, tko nas želi čuti, pa ljudi valjda radije žele odmoriti, ipak je srijeda… nema kraja mislima… Trudim se misliti samo o tome da je bend ok, da kad dođemo tamo napravimo dobru tonsku, složimo si stage tako da nam je ugodno, da se gledamo u oči i da vidim da smo svi prisutni i „unutra“ i to je to. Samo jedva čekam da sviramo!
Kako stojite s angažmanom izvan granica Hrvatske?
Mary May: Bukirali smo četiri koncerta izvan domaje, 30. listopada krećemo za Beč gdje sviramo na dva mjesta – galeriji Phil i knjižari Shizzle koji rade sjajne svirke, a 1. studenog idemo za Berlin gdje nas čekaju dva klupska koncerta u Hangar49 i Artistaniji. To nam je prvo takvo iskustvo, vidjet ćemo tko prvi puca, baš će nam to biti dobar test!
Hajmo malo izvrtit priču unatrag, naime prva si od domaćih kantautorica koja je svoj bend okupila iz redova mladih jazz muzičara. Kako je došlo do toga, i dalje se sve to čini pomalo nestvarno?
Mary May: Prvo sam upoznala Marina, kako on kaže „kod iscjeliteljice“, i to je istina, ali bolje da ne pričam o tome, Uglavnom, odmah smo krenuli svirati skupa, s tim da je Marin u prvim verzijama benda svirao sve instrumente osim saksofona, dakle Korg, gitaru i klavir. Možda je ovo dobar trenutak za spomenuti ljude koji su prošli kroz bend do sada, to su braća Andro i Luka Jambrošić i Hrvoje Baudoin u prvoj postavi s kojima smo pošteno i glasno rokali, zatim Matej Deronjić i Hrvoje Klemenčić na klaviru za akustičnu verziju, a onda su došli Luka Čapeta, Borko Rupena i na kraju Marko Ferlan za sound koji imamo sada. I Marin i ja smo znali za Luku i kako svira, ali nisam nikad vjerovala da bi htio svirati s nama. Kad je pristao mislila sam da se šali. Luka kaže da je ova mjuza ono što je godinama tražio, moramo mu vjerovati. Borko i Marin su dugogodišnji znanci i Borko je nakon probe pristao svirati s nama, što mi je također bio šok. A s obzirom da su svi sa jazz scene, jedino što sam im na početku rekla je da ne želim da sa mnom sviraju jazz. I eto, tu smo gdje jesmo. Bend sastavljen od jazzera koji ga ne sviraju i jedna djevojko-žena koja čuje glazbu i lirikse u glavi, ali ne može to odsvirati. Još jedan standardno nestandardan bend!
Kakav je onda tijek inspiracije s bendom, koliko tu nadogradnje ima u odnosu na onu fazu kad su pjesme izvirale iz tebe kroz osobni intimni tijek?
Mary May: Dečki su napravili aranžmane za album svirajući pjesme na probama i to je išlo jako organski, sve se dogodilo iz prve, bez neke pripreme i dogovora. Tako smo za sada radili jer je materijal bio već snimljen u studiju. Za ovaj koncert ćemo odsvirati jednu novu pjesmu koju sam im, svojom skromnom vještinom, odsvirala na gitari, a aranžman za bend se dogodio na probi, Luka je najčešće taj koji prvi potegne u nekom smjeru, a ako mi ideja odgovara uz energiju pjesme, onda ga ne zaustavljamo i puštamo da nas odnese. To je bilo prvo takvo iskustvo, uvijek je u startu malo napeto jer je taj proces toliko čudan – daš nekome neku svoju intimu koji je onda uzme i na nju nalijepi svoju intimu pa se pitaš je li to ok, možeš li to dozvoliti… Mislim da se u tom stvaranju aranžmana pjesme zapravo vidi koliko se razumijemo, onkraj riječi i dogovora, već na nekoj bazičnoj razini, da oni vrlo dobro razumiju pjesmu koju donesem i što ona komunicira. Sad dok mislim o tome, pjesma je ta koja komunicira s ljudima, mi je samo dignemo na tu jednu razinu da lakše dođe do ljudi, do njihove nutrine. Tako nekako. Alkemija čista.
Iz prijašnjih razgovora znam da si perfekcionistica i da si u početku imala panični strah od toga ako se tijekom nastupa dogodi neka pogreška i sve krene u nekom krivom smjeru da bi umrla od srama na pozornici, a onda s druge strane gledano, odlučiš se za rad s jazz muzičarima kojima je diverzija i dekonstrukcija na pozornici de facto prirodni poziv. Jesi li ikad razmišljala o tom porivu koji te vodi iz krajnosti u krajnost?
Mary May: Sviranje s njima me definitivno promijenilo. Od osobe koja je prije imala stotinu i jednu misao o tome što sve može poći po krivu za vrijeme svirke, do osobe koja ne može zamisliti da svira svaku svirku na jednak način, po unaprijed dogovorenoj šabloni. Ta sloboda koju mi je takav pristup donio je nevjerojatna. Zbog toga smo svi jako fokusirani za vrijeme svirke, jer moraš biti prisutan da bi popratio sve što se događa i reagirao kako treba i kad treba. Pratimo se međusobno i osluškujemo, svatko ima kreativnu slobodu dati ono što osjeća u tom trenutku, bilo to više ili manje, i biti podržan od ostatka benda.
Imate li ponude od domaćih diskografa, postoji li tu opće sluha i koji su planovi po tom pitanju?
Mary May: Imali smo neke ponude, ali možda ne dovoljno konkretne tako da nije bilo nikakve realizacije. Za sada ne planiramo ništa u tom smjeru.
Razmišljaš li ikad o tome da se potpuno posvetiš glazbi ili je za to još uvijek prerano?
Mary May: Razmišljam, sanjam o tome, a onda opet, imam i neke druge želje, ostvariti se u nekim drugim područjima, tako da nemam definitivan odgovor. Morat ću se prepustiti u ruke svemira i vidjeti gdje će me to odvesti.
Kako sebe doživljavaš po tom pitanju, kao optimisticu ili pesimisticu?
Mary May: Ja sam od rođenja apsolutni pesimist, uvijek prvo znam sve najgore scenarije koji se mogu dogoditi, što nije uvijek nužno loše, ali treba moći živjeti s toliko loših scenarija u glavi svaki dan. Nekad svjesno pokušavam ne brijati crno, ali takav mi je kod, ne znam… Još odrastam i ja, ima nade da se i to malo promijeni.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
