Mašinko nikad nisu usporili i zanemarili bend, nego su na redovnoj bazi nastavili objavljivati vrlo dobre albume koji, istini za volju, nisu nadmašili prvijenac čije su prvo desetljeće sinoć proslavili u Vintageu.
Prije deset godina, u sad već odavno upokojenom tuzemnom izdanju Rolling Stonea, „Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše“ Mašinka nazvao sam remek-djelom domaćeg punka. Sinoć, nakon prvog od dva koncerta kojima obilježavaju njegov okrugli rođendan, spreman sam otići korak dalje i proglasiti ga najboljim hrvatskim punk albumom snimljenim u ovom stoljeću (ili, ako vam je draže, tisućljeću).
Tih dana zagrebačka punk scena bila je u velikom naletu – bendova je bilo puno, kao i publike koja ih je željela slušati, a nije nedostajalo ni jakih izdanja kojih je dobar dio, po starom punk običaju, prošao ispod radara kako mainstream tako i većine glazbenih medija. U međuvremenu se na dosta tih sastava obrušio stvaran život, točnije odrastanje, poslovi i obitelji, zbog čega danas funkcioniraju više na papiru, okupljajući se tek povremeno, najčešće za neki koncert.
Među njih spada i Fraktura mozga koja se u četvrtak prva popela na pozornicu Vintage Industrial Bara, a svojedobno je s Mašinkom snimila split album „Frakturko“. Tako su nam odmah otkrili da su u posljednjih godinu dana imali samo jednu probu, što i ne čudi uzmemo li u obzir da gitarist i pjevač Matija živi u Engleskoj. To se odrazilo na njihovu uvježbanost, odnosno izostanak iste, pa su s jednom pjesmom morali čak i krenuti ispočetka nakon što su se propisno isfalšali. Okupljene to, u skladu s još jednom punk tradicijom, nije previše smetalo, posebno jer su sve te nedostatke pretvorili u zajebanciju. Svoj dio „Frakturka“ su, barem mi se čini, izveli u cijelosti, nisu izostale ni stvari s drugih im izdanja, a kao najbolji, svakako najzabavniji trenutak izdvojio bih uglazbljenu autobiografiju grupe nazvanu „Rudi, Buuda i ja“.
Naslov ovog reporta nisam uzeo samo zato što je u pitanju citat refrena pjesme „Jedne noći u ponoć“, već i zbog činjenice da je čitava večer nalikovala velikom tulumu, točnije svirci za nekoliko stotina prijatelja. Članovi Mašinka, ponajviše pjevač Šulc i basist Srki, tako su se dovikivali s frendovima u publici, provjeravali faktografiju na stageu ili sprdali Peru i njegova učestala štimanja gitare. Svirački su zato bili na visini zadatka – ni sam ne znam koliko sam ih puta gledao uživo, no ovaj nastup u Vintageu bez ikakve je dvojbe bio jedan od najboljih.
Također, zahvaljujući setlisti koja je pokrila sve od najranijih dana do pjesama novijeg datuma, dobili smo idealnu priliku ponovno se uvjeriti koliko su se razvijali s godinama, počevši od, kako su ih nekoć nazivali, benda koji pjeva samo o cugi, do tekstopisaca sposobnih uhvatiti se u koštac s ozbiljnijim socijalnim temama poput onih u „Stanje nacije“ i „Veća lopata“. Pritom se nisu odrekli ni smisla za humor koji nikad nije otklizao u banalnost, što je u redove njihove fanovske sljedbe regrutiralo i neke koji, da parafraziram Antuna Aleksu aka Idema, nikad nisu htjeli slušat punk. Samim time, nisam se mogao oteti dojmu da je upravo ova šestorka zauzela mjesto na sceni koje je približavanjem srednjoj struji upražnjenim ostavilo Hladno pivo.
Većinu skladbi sa „Svugdje je doma…“ izvode i inače pa sam s najviše gušta odslušao rane ubode „Kraj“ i „Gorija“, mada bih vrhuncima ipak proglasio „Odzvanjala je pjesma“, Tuninu „Gotovu stvar“ i rjeđe sviranu „Djevojku za pobjede“, uz dakako neizostavnog Potjeha i njegovu potragu za rakijom. Za razliku od suvremenika s početka teksta, Mašinko nikad nisu usporili i zanemarili bend, nego su na redovnoj bazi nastavili objavljivati vrlo dobre albume koji, istini za volju, nisu nadmašili „Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše“. Možda će jednom i uspjeti premda je u Vintageu opet postalo jasno koliko će to biti teško.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
