Zid je na kraju morao pasti, to smo znali. A za dva sata ‘The Walla’, koji su prethodili rušilačkoj ekstazi, samo smo se nadali da će biti nezaboravna. S pravom.
Zidovi su tu da bi se rušili, a ovaj Watersov, kojega su bauštelci u službi nekadašnjeg floydovca sagradili sinoć u zagrebačkoj Areni, bio je impresivnih dimenzija i jednostavno je žudio za dobrim maljem. No, nije se dao lako. Ljuljao se preko dva i pol sata, povećavao, smanjivao, osipao, postajao šupalj poput ementalera, a onda opet kompaktan. I u komadu je dogurao sve do „The Trial“, pretposljednje pjesme koncerta koji je bio sve samo ne običan koncert.
Bio je to performans, visokobudžetni hi-tech cirkus koji je imao istu poruku kao i prije više od trideset godina kada su Pink Floyd prvi put narodu predočili jedan od svojih krucijalnih albuma – ne dajte da vas gaze, a gaze vas okrutno. Ne znam iz kojih je pobuda Roger Waters odlučio turnejom revitalizirati album „The Wall“, no vrijeme nije moglo biti bolje pogođeno. Dok se korporacije očajnički trude zarobiti što više preostalih slobodnih mozgova, a zapadnjačka demokracija bombama uvodi svoja pravila igre, slike koje su se vrtile na zidini iza Watersa jasno su pokazivale da se nikad ništa u globalnoj politici ne mijenja, osim terminologije.
Avioni, tenkovi, vojne čizme i prestrašeni pogledi presijavali su se Zidom i stapali se s apokaliptičnim stihovima, preciznim gitarama i efektima sa svih mogućih strana. Waters, međutim, nije turneju „The Wall“ koncipirao tako da bi uživao u ovacijama publike ili razvukao na pola sata zborno pjevanje na „Another Brick in the Wall“. Ne, on okupljenima nije dao preveliku šansu da mu kliču, bitnije mu je bilo da gledaju, slušaju i shvate. Konačno shvate. Sing-a-long tričarije mogu ispucati u petak na Rozgi u Ciboni.
Ovdje je bila važna poruka, a ona se na Zidu jasno istakla kad se Waters u „Mother“ zapitao: „Trebam li vjerovati vladi?“. „Nema jebene šanse“, ispisalo se na čistom hrvatskom, jedino što slovo „š“ font baš nije prepoznao. Čuli smo apsolutno sve, od prve do 28. pjesme, onako kako su ih Pink Floyd 1979. poredali na albumu. Djeca iz Nazorove mamila su suze dok su pjevala na „Another Brick in the Wall“, uvodni takvovi „Mother“, „Goodbye Blue Sky“ i „Hey You“ podizale su i najljenije na noge, srce je zatreperilo na „Vera“, a Zid bi se od otpuštenih emocija na kraju valjda i sam srušio, bez pomoći Watersovih bauštelaca.
Roger Waters, vjerojatno najbitniji član Pink Floyda, samo je u jednom trenutku sebi dao na važnosti, kada je pjevao usporedo sa snimkom samoga sebe iz 1980. godine. Inače je šetao ispod Zida, malen poput mrava, želeći ga zaobići, preskočiti, srušiti. Prateći mu se bend trudio zajedno s njim, a kako se klimaks približavao i Zid sve više podrhtavao, Arena je ključala. Rušenje je bilo spektakularno, označivši početak odjavne „Outside the Wall“ koju je Watersova grupa odradila na ruševinama.
Nije bilo teško srušiti taj Zid, pali su i mnogo tvrđi i veći od njega. Ali ono što je stari progresivac Waters, među ostalim, želio poručiti jest da će puno teže biti srušiti one nevidljive, poprilično zeznutije. Ako je vjerovati osjećaju koji se sinoć razlijegao Arenom, za takvo nešto ima jebene šanse.
Saznajte više: ‘The Wall’ – subverzivno djelo koje je postalo mainstream
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
