Massimo revijalno otvorio 2. Valamar Jazz Festival

Lapidarij zavičajnog muzeja u Poreču je bio dupkom pun, okupila se društvena krema, publika je pjevala, Massimo je izlazio na dva bisa… Organizatori 2. Valamar Jazz Festivala sigurno nisu mogli zamisliti bolji start.

Massimo na 2. Valamar Jazz Festivalu (Foto: Walter Thompson)

Drugi po redu Valamar Jazz Festival u Poreču doslovce je započeo u revijalnom tonu, a glavni ‘krivac’ za to je Massimo, stari prijatelj glazbenice i umjetničke direktorice Tamare Obrovac.

Massimo je čudan svat, skoro i da nema glazbenog stila u kojem se nije našao, kao i društvu u kojem je pjevao, od gitarskog virtuoza Tommyja Emmanuela do narodnjaka Halida Bešlića. No jazz je druga priča – skliski teren na kojem se lako tresne na stražnjicu i klizi nizbrdo, a toga je prilično bio svjestan i Massimo koji je nastupio u Poreču s mladim hrvatskim jazz glazbenicima predvođenima pijanistom i klavijaturistom Kristianom Terzićem.

Stoga u jazz nije zagazio svojski, već ga je okrznuo više na način kako to od nedavno radi Paul Anka kroz swing. Izvodio je domaće i strane standarde na svoj poznati način, ali s prilagođenim i izmijenjenim aranžmanima, što je u njegovu slučaju bio pun pogodak, kao i za većinu publike koja je dupkom ispunila Lapidarij zavičajnog muzeja u Poreču u srijedu navečer.

Massimo i mladi jazz glazbenici (Foto: Walter Thompson)

„Autumn Serenade“ Galopa i De Rosea u Coltraneovu aranžmanu je bilo najviše što se Massimo približio jazzu i to je napravio solidno, obzirom da je na tu skladbu pao izbor otvaranja koncerta. Izražajnost, izvedba i karakteristična boja glasa su oduvijek bili njegovi najjači aduti, no obzirom da jazz nije njegovo područje, dobro je da je fokus usmjerio ka standardima koji mu leže.

Iako ga je Tamara na kraju koncerta okuražila riječima da je maher i da je lažno skroman, ipak je prije bilo za vjerovati Massimu kad je kazao kako mu na tom polju treba još puno rada i iskustva. Bilo je zanimljivo slušati njegov uobičajeni repertoar koji je ovaj put  izvodio u pratnji jazz seksteta.

Dotaknuo se Runjića, najpoznatijeg razdoblja Doriana Graya, kao i klasika „Fly Me To The Moon“ i „That’s Life“ koji su nosili vodu na Sinatrin mlin (obzirom da nije skrivao kako je Frank na njega izvršio najveći utjecaj kad je jazz u pitanju), ali ono što je Massimu svakako najbolje ležalo bile su pjesme Arsena Dedića. Iako će se mnogi koji su bili na koncertu zaklinjati kako je najimpresivnija bila po drugi put na posljednjem bisu izvedena „That’s Life“, vrhunci koncerta ipak su bile Dedićeve „Ne plači“ i definitivno „Razgovor s konobarom“ (malo manje „Loše vino“ obzirom na desetljeća raubanja iste od strane Zdravka Čolića i Bijelog dugmeta i kasnije svih mogućih radijskih i inih DJ-a koji je se svako malo sjete).

Tamara Obrovac je otvorila 2. Valamar Jazz Festival (Foto: Walter Thompson)

Palo je i zborno pjevanje ženskog dijela publike što je naravno bilo mimo određenih jazz pravila, ali pošto je Massimo bio u pitanju, može se reći da je tako nešto bilo i očekivano. Ustvari, da se to nije dogodilo još bi se moglo pričati da je atmosfera bila mlitava, ovako to sigurno ne bi bila istina. Prva večer je tako u većem broju okupila publiku željnu nečeg kvalitetnog, a više fleksibilniju kad je u pitanju jazz puritanstvo i Massimo se tu pokazao kao dobar izbor. Za čistunce prava priča počinje večeras uz Tamara Obrovac Transhistria Ensemble kojem gostuje Epoque Quartet kao i Richard Galliano Septet Piazolla Forever koji će nastupiti u Eufrazijevoj bazilici.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X