Otkako je čitavim svijetom zavladalo covid-ludilo, svako malo začuo bi se neki, dosta usamljeni glas koji nam je pokušavao poručiti kako je ovo idealna prilika za reset čitavog čovječanstva, korak prema solidarnijem, pravednijem i jednostavnijem svijetu.
Takvi glasovi u posljednje vrijeme kao da su malo utihnuli, možda bolje rečeno ustuknuli pred nebrojenim apokaliptičnim scenarijima koji nas, ako ne prije, čekaju najesen. Robert Del Naja i redatelj Mark Donne nisu se dali ušutkati, već su svoje viđenje bolje budućnosti pretvorili u audio-vizualni EP kakvom je u povijesti glazbe prilično teško naći prethodnika ili srodnika.
Kao prvo, svaka od tri skladbe na ovom izdanju sadrži predavanje kakvo biste očekivali čuti na nekom od najprestižnijih europskih i svjetskih fakulteta, a riječ je zapravo o argumentaciji za globalnu promjenu sustava iza koje stoje autorica Pariškog klimatskog sporazuma UN-a Christiane Figueres, osnivač Univerzalnog principa osnovnog dohotka Guy Standing, te Gabriel Zucman, francuski ekonomist poznat po istraživanjima poreznih oaza i korporativnih poreznih utočišta. Samim time, potpuno je jasno da “Eutopia” nije radio-friendly i da zasigurno neće iznjedriti nešto nalik hitu ili koncertnom favoritu, usprkos jakim gostima Saulu Williamsu, Algiersima i grupi Young Fathers.
To, dakako, nije niti bio cilj – ovaj EP doživio sam kao pokušaj Massive Attacka da ponudi odgovore i neka rješenja koja nas mogu izvući iz svega što nas je zadesilo. Pritom su detektirali i najvažnije prepreke koje nas čekaju pa, primjerice, “Standing” govori o divovima ‘koji blokiraju put ka dobrom društvu’ kao što su nejednakost, nesigurnost, dugovi, stres, neofašistički populizam, odnedavno i pandemija. Njegov odgovor krije se u spomenutom pravu na osnovni dohodak ‘koji svakome može donijeti ekonomsku sigurnost’.
Figueres je, pak, pobrojala sve što je prijetilo čovječanstvu i prije korone te uputila snažnu poruku o nužnosti hitnog reagiranja na klimatske promjene i sve čime svakodnevno uništavamo Zemlju.
Detaljniju analizu njihovih teza ipak bih prepustio nekom stručnijem pa ću se fokusirati na ono što je na “Eutopiji” donekle u drugom planu, a to je muzika. Sve tri pjesme, nastale na daljinu tijekom lockdowna u tri različita grada, nazvane su po ‘gostujućim predavačima’ i praćene vizualima u rasponu od poruka ispisanih na ekranu do dezorijentirajućih pretapanja lica i približavajućih kosturskih glava. Gledano strogo glazbeno, “Gabriel (#TAXHAVENS)” zvuči kao kolaboracija Suicidea i Trickyja, “Guy (#BASICINCOME)” je puno bliži Young Fathersima nego Massive Attacku, no sve to zasjenila je “Christiana (#CLIMATEMERGENCY)” u kojoj vokal Franklina Jamesa Fishera djeluje poput glasova koji vas progone u vlastitoj glavi, praćen neugodnim industrial beatom.
Poslije dugo vremena, Massive Attack je snimio nešto važno, nešto što pokazuje da glazba, ako već i nema snage promijeniti svijet, još uvijek može upozoravati, otvarati oči i mijenjati način na koji razmišljamo. Zbog toga su nam izdanja poput “Eutopije” sada potrebnija nego ikad.
Ocjena: 8/10
(Samizdat, 2020.)