Nikad niti jedan bend s anglofonskog govornog područja nije toliko komunicirao na hrvatskom jeziku kao Massive Attack u srijedu 24. kolovoza na otvorenju 5. Dimensions Festivala u Pulskoj areni. Ali kao i u svakoj paradoksalnoj zgodi o nositelju poruke i recipijentima, to je učinjeno pred daleko brojnijom britanskom publikom u istom prostoru, ili pak nikad malobrojnijom hrvatskom publikom, ako guštate u pesimizmu cijele situacije.
No ako se stvar okrene na optimističnu stranu života, bio je to najbolji koncert Massive Attack održan do sada u Hrvatskoj. Ako se ode još malo dalje, svjedočili smo ambicioznom i avangardnom stvaranju jednog novog Pink Floyda 21. stoljeća; u smislu poruke i moći njene masovne prezentacije. Bilo je to usisavanje u distopijskiu matricu zbilje, ontološko uskakanje u komunikaciju s jednom višom idejom koja postavlja više pitanja, nego što daje odgovora, ali ostavlja identični zaključak da se ovom i ovakvom svijetu i svjetonazoru približio kraj i da je nužno skupiti snage za riskantan iskorak u nešto novo, jer kako su Massive Attack na kraju zaključili: „U ovome smo zajedno“.
Za početak, možda je najbolje malo dočarati ambijent koji je zračio s pozornice. Genijalnost novog vizualnog stage identiteta ovih veterana trip hopa leži u činjenici što uistinu ogroman video zid nije korišten kao televizijski ekran već kao zaslon kompujtera, što je ogroman korak u unaprjeđivanju i shvaćanju vizualnog svijeta kako ga doživljava pojedinac 21. stoljeća. Massive Attack su time gotovo sahranili televiziju kao dominantni medij koji je obilježio 20. stoljeće.
Iznimno veliki ekran(i) parabolično je komunicirao na osobnoj razini, neovisno o pjesama koje su izvođene na pozornici, ali opet tematsku čvrsto vezan za svaku od njih. Vjerojatno je ta ideja bila okidač da se engleski kao ‘univerzalni’ jezik eliminira i da bend odluči putem tog zaslona komunicirati na jeziku zemlje u kojoj nastupa, osjećajući da je poruka isuviše važna da bi bila prenesena samo onima koji razumiju engleski jezik. A je li u pitanju chat, čitanje naslova na internetskim portalima ili komunikacija s višem oblikom inteligencije, svatko iz publike je mogao tumačiti na svoj način.
Potezana su tijekom koncerta univerzalna pitanja što je ljubav, vjera, istina… Nizale su se ljudske želje i pitanja na način kao da su se Massive Attack spojili na neku internetsku tražilicu izbacujući kroz ta pitanja afinitete čovjeka današnjice kao što su stroboskopski rešetali najraznovrsnijim simbolima koji nam općenito svakodnevno iskaču pred očima, ali opet u vizuri kakvu vidi prosječni Hrvat koji surfa internetskim prostorom.
Na samom početku nakon „Zdravo…“ na video zidu u uvodnoj „Hymn Of The Big Wheel“ krenulo je nešto kao opuštena chat konverzacija, da bi nova pjesma donijela radikalni pomak. Stroboskopski su se pojavljivali nacionalni simboli, logotipi i grbovi stranaka (SDP, HČSP, IDS…) u rošadi s vjerskim simbolima, zastavama drugih zemalja dok je bend na pozornici znakovito rešetao s „United Snakes“, što je bio samo uvod u dublju priču koja se odmotavala.
Glazba i vizualizacija stalno su se ispreplitale stvarajući jedan objedinjujući svemir. Samo treba dodati da je razglas bio apsolutno savršenstvo. Spektar zvuka izvrsno prezentan, jasan i glasan. Basevi su vadili utrobu dok ste se osjećali kao mrav pred gigantskim otvorenim laptopom. Rovarenje po distopijskoj (nam) stvarnosti bilo je sve dublje; veliki ekran je nijemo izbacivao pranoju oko izbjeglica, Brexit, preporuke njemačke kancelarke o skupljanju namirnica u slučaju rata, a sve to (kako su nas mediji već naučili) prošarano seksualnim clickbaitovim i ‘problemima’ celebrityja, čak i onima samo nama znanima poput Renate Sopek. Ukratko „Eurochild“ je bio psyhotic child, a našlo se prostora i za headline ‘Hrvatska i Srbija su sijamski blizanci koji se ne podnose“.
Službeni završetak sa „Save From The Harm“ uistinu je imao sve odlike nove vrste flyodovskog koncertnog ludila pogotovo kad je električna gitara i dugačka solo dionica na kraju, uzela primat. „Unfinished Sympathy“ na bisu došla je kao ujedinjujući finale zaključkom „U ovome smo zajedno“.
Bilo je to uistinu spektakularno otvorenje 5. Dimensions Festivala, kao i odgovor zašto u posljednje vrijeme strani glazbeni mediji toliko pišu o Massive Attack. Nije to više bend koji skuplja bodove na temelju stare trip hop slave, već potpuno apgrejdana verzija inteligentnog ataka na sva čula. Kao da je (novi) smisao ponovo otkriven.
No ne treba stati samo s Massive Attackom. Ovogodišnji Dimensions otvorio je još jednu genijalnu dimenziju, a to je dimezija što se dogodi kad opaki jazz bend nastupi u uvjetima pop izvođača na velikoj pozornici i s nabrijanim glasnim razglasom. Novo jazz čudo Kamasi Washington svojim je oktetom doslovce razvalio. Kao da smo mi mlađi mogli osjetiti onaj moment kad je veliki Miles Davis uveo praksu nastupanja po velikim rock festivalima.
Jedna od najljepših gesti viđenih na pozornici bio je trenutak kad je Kamasi pozvao na pozornicu svog oca Rickyja da se pridruži sastavu, jer obično poznati roditelji zovu na pozornicu svoje potomke i daju im komad slave, ali kad sin genijalac pozove oca riječima: „On je čovjek od kojeg sam sve naučio“, teško se osloboditi srsi koje u tom trentku prolaze tijelom. A da se razumijemo Ricky Washington je itekako svjetska klasa, jest da nije žudio biti u prvom planu tijekom svoje karijere, ali govorimo o čovjeku koji je svirao s veličinama kao što su Diana Ross i Temptations.
35-godišnji Kamasi je pak ona rijetka vrsta vizionara koji je sklopio bogato jazz nasljeđe s impulsima koje osjeća današnja mlada publika. Kad se još uzme u obzir da su ritam pogonila dvojica nevjerojatno usinkroniziranih bubnjara bio je to spektakl koji je oduzimao dah svim generacijama koje su se našle jučer u Areni, računajući tu i ugledna domaća kritičarska uha iz sfere jazza koji su samo zbog njega i potegnuli iz Zagreba do Pule, a o finalu koncerta u kojem su se u božanstveno u petnaestak minuta stopile „Re Run Home“ i „The Rhythm Changes“ još će se dugo pričati u tim kuloarima.
Dimensions je u svojoj prvoj večeri tako donio čistu avangardu, uz to i u masovnoj proporciji službeno rasprodane Arene. Apsolutni vrh ljetne koncertne sezone.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
