U svom oproštaju od Ante Perkovića, novinar, ilustrator, izdavač, te Perkovićev generacijski kolega Vladimir Šagadin je rekao: ‘Prethodna generacija je znala što je izgubila. Naša generacija nije znala ni što je trebala imati.’ Član te generacije je i Mate Škugor, glazbeni promotor, organizator brojnih koncerata i festivala koji je u svojoj recentno izdanoj knjizi neizravno probao odgovoriti na pitanje što je Šagadinova, Perkovićeva i Škugorova generacija trebala imati.
U tom nemogućem povijesnom periodu s kraja osamdesetih i početka devedesetih se smjestila mladost Mate Škugora i cijele njegove generacije rođene sedamdeset i neke: nakon rata u prvoj polovici devedesetih, u daljim godinama su slijedila bolna razočaranja, koja su sporadično prošarana eventualnim momentima nadanja da je društveni i kulturni sunovrat hrvatskog građanstva tek privremen.
Škugor u knjizi se dotiče svog odrastanja, s mnogo nježnosti i topline govori o svojim glazbenim herojima – kod nekih mu se posrećilo pa im je organizirao koncerte u Hrvatskoj. Njegova ljubav prema muzici je autentična i zarazna, Škugor uspijeva biti interesantan čak i kad priča o izvođačima koji čitatelju ne znače ništa, što je odlika dobrog glazbenog novinara. Također, Škugor je, poput dobrog glazbenog novinara potkovan znanjem, vješto argumentira svoja stajališta i uspijeva na cca 350 stranica držati svojevrstan red i poredak: iako se čini kako skakuće s teme na temu i ima mnogo digresija, on pripovijeda majstorski, bez praznog hoda, vodi čitatelja iz priče u priču vješto pomičući fokus s glazbe na život i obrnuto. Mnogo je nezaboravnih storija, osobno, najupečatljivija je priča o služenju vojne obveze u JNA, koja bi u nekom paralelnom svemiru već bila predložak za svojevrsni film.
“Glazba za žedno uho” je nadahnuto, proživljeno i sjajno štivo u kojem Škugor bez problema zaobilazi lažnu političku korektnost i upire prstom u nepravdu, javašluk, strančarenje, primitivizam. U knjizi se dade vidjeti kako to izgleda, i doista, ne želite da jednog dana Mate Škugor upre prst u vas.
“Glazba za žedno uho” se može čitati kao svojevrsna kronika vremena koje je mnogo obećavalo, ali zato iznimno malo toga ostvarilo, kao ispovijed borca koji nikad ne odustaje, kao ljubavno pismo muzici, kao čista memoaristika, kao udžbenik iz managementa u kulturi, kao krik običnog građanina protiv suludih političkih struktura.
Na koji god način se čita, knjiga pruža mnogo literarnog užitka. Škugorova strast za muzikom je zarazna, osobno sam ostao zatečen silinom raznih emocija koje je ta knjiga u meni izazvala, gotovo da sam odlučio nazvati neki sastav, dogovoriti gažu, sjesti na bicikl i lijepiti plakate po gradu.
(Rockmark, 356 str., 2021.)