Čini se da je odmicanjem od matičnog benda Matt Berninger autorski uspio postići ono što mu je sve teže polazilo za rukom na posljednjim izdanjima The Nationala.
Nemoguće je poreći da je The National jedan od bendova koji su u novom stoljeću stvorili najvatreniju sljedbu među obožavateljima, ali samo bi slijepi zeloti ovog benda mogli poreći da je sastav predvođen karizmatičnim kantautorom Mattom Berningerom sa svakim novim albumom isporučio manje nadahnuto izdanje kojem bi se vraćali rijeđe nego njegovom prethodniku. Možda su nekima nade i porasle kad je Matt najavio da će objaviti svoj prvi samostalni album “Serpentine Prison”, a sad kad je isti pred nama već nekoliko dana vrijeme je da se upitamo je li imao više sreće kada se oslobodio utjecaja koji nad njim u matičnom bendu ima braća Dessner?
Nije ovo prvi Mattov izlet van The Nationala, sjetimo se da je prije pet godina s Brentom Knopfom kao El Vy objavio album “Return to the Moon” koji kvalitetom nije uspio stati uz bok njegovom dotadašnjem katalogu, no “Sepentine Prison” je prvo izdanje koje potpisuje vlastitim imenom i kojim napokon uspješno brani status punokrvnog kantautora. Zanimljiv je to splet okolnosti s obzirom na činjenicu da je ova ploča izvorno zamišljena kao kolekcija obrada u duhu albuma “Stardust” Willieja Nelsona, jednog od Berningerovih omiljenih albuma, pa je s toga u producentsku fotelju doveden slavni soul glazbenik Booker T. Jones koji potpisuje i produkciju spomenute Nelsonove ploče.
Možda bi netko očekivao da će Jones dodati nešto više funka u Mattove pjesme, ali ljubitelji The Nationala već će na samoj uvodnoj pjesmi “My Eyes Are T-Shirts” shvatiti da se nalaze na poznatom teritoriju, odnosno na izrazito baladnom spektru njihove diskografije. “Serpentine Prison” ne odmiče se gotovo ni u jednom trenutku od te poznate formule, ali to mu nimalo ne škodi, već iz tog razloga često djeluje poput toplog zagrljaja starog prijatelja kojeg već duže vrijeme nismo sreli.
Minimalistična balada “Distant Axis” objavljena kao drugi singl (nakon izvrsne naslovne pjesme koja zatvara ploču) nakon ponovljenog slušanja uvlači se pod kožu i u sklopu albuma otkriva čari koje mogu promaknuti slušatelju kad je čuje kao samostojeći broj. S druge strane, treći singl “One More Second” se možda mrvicu previše oslanja na formule poznate iz The Nationala pa zato zvuči kao nešto što smo već čuli prije, možda čak i više puta.
Aranžmanski i produkcijski od ostatka ploče najviše odudara “Loved So Little” u koju Jones dodaje puhače, violinu i usnu harmoniku te zapravo dolazi najbliže zvuku kakav bismo očekivali na ploči koju je on producirao. Samim time ovu pjesmu automatski ubrajamo u favorite, uz umornu žalopojku “Take Me Out of Town” obojenu toplim puhačima kakvu smo neuspješmo iščekivali u neredu albuma “I Am Easy to Find” te razoružavajuću “Collar of Your Shirt” koju nose bolni jecaji violine i melodija kojoj je nemoguće odoljeti.
Centralnu poziciju albuma drži “Silver Springs”, duet s Gail Ann Dorsey, slavnom basisticom iz benda Davida Bowieja. Ova pjesma dozvat će u sjećanje vokalne suradnje s pjevačicama kakve su obilno koristili Tindersticks, kao i njihov predvodnik Stuart Staples na samostalnim albumima, ponavljajući postupak svog idola Leeja Hazlewooda. Do trenutka kada dospijemo do naslovnog singla doći ćemo do spoznaje da je odgovor na pitanje je li Berninger solo uspio nadmašiti nekoliko zadnjih albuma s matičnim bendom jednoznačan i odzvanjajuće potvrdan.
“Serpentine Prison” je kolekcija pjesama o svemu o čemu Berninger i inače pjeva, romantičnim krizama i nesporazumima, banalnosti života odraslih i pripitih ljudi umornih od krize, nesporazuma, banalnosti i pripitosti, a koji ipak ispod tereta tog bremena odraslosti nalaze dovoljno razloga za udivljenje koje ih pokreće. Ako vam ove pjesme zvuče poznato, velika je vjerojatnost da vam je i drago što ih poznajete. Dvije i dvadeseta se (napokon) bliži kraju, a “Serpentine Prison” poput zmije gmiže na ljestvicu najboljih albuma godine.
Ocjena: 9/10
(Concord Records, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
