U Ksetu se u utorak nakon 13 godina Mayales ponovno popeo na pozornicu čime je comeback ove grupe u potpunosti zaokružen.
Prvo pitanje koje se vrzmalo po glavi prije koncerta Mayalesa u Ksetu bilo je; kako će grupa uživo spojiti i prezentirati pjesme s prvog i drugog albuma? Preveliki vremenski jaz, dvije potpuno različite priče, dva potpuno različita ozračja i na kraju, dva potpuno različita benda. Odgovor se ‘odrolao’ kako je protjecao koncert, prvi Mayalesov u posljednjih 13 godina, a glasi: nikako. Ujedno to je bila dobra smjernica za koju su se odlučila dva ključna igrača; Vlado Mirčeta i Petar Beluhan jer je recentni album „2“ pronašao put i do kritike i publike i on predstavlja sadašnjost.
Uživo se „2“ nije do sada mogao čuti i čini se da je najbolji put fokusirati se na njega, a ne na oživljavanje „Lagano, lagano“ ere. Što se tiče tog razdoblja, Mayales je na pozornici Kseta izveo „Mogu i sama“, svoj najveći hit iz tog vremena, koji je kao i original, otpjevala Valerija Nikolovska. No i ta verzija na pozornici bila je aranžerski uklopljena u sadašnju zvučnu sliku benda po receptu – manje funka, više psihodelije ‘na uzici’, kao i kasnije na bisu (da ne bude nespomenuta) „Od ljubavi prve“.
Iako je bilo za očekivati da će se na koncertu pojaviti još jedna gošća pjevačica – Yaya, zbog recentnog kolaboracijskog singla „Ti dobro znaš kome pričam“, to se nije dogodilo. Tu najnoviju emotivnu bombu Mayalesa otpjevala je tako Ivana Rushaidat i to nimalo slabije, dapače izvrsno je interpretirala taj jazzerski bol koji se probija i bori s letargijom melodije koja poput okova ne dozvoljava uzlet. Publika je upravo u toj pjesmi instinktivno reagirala ovacijama, što je ujedno bio prvi trenutak tijekom koncerta u kojem su se stvari ‘otkravile’ i u kojoj se nije osjetila napetost Beluhanove treme. A njemu je bilo najteže, jer čovjek koji nikad do sada nije bio frontmen je odlučio stati za pjevački mikrofon. Pa sad koliko god je iskusan u skladateljskoj ulozi i vičan radu u studiju, osjetan je bio jaz kad je to trebalo sve prezentirati uživo. No kako sreća prati odvažne, tako je sretna okolnost bila i ta što je okupljena publika te večeri jednostavno željela da se Mayales dogodi, da uspije, i zbog prošlosti i zbog sadašnjosti, tako da pozitivnog feedbacka nije nedostajalao. A još jedna ‘otegotna’ okolnost jest to što pjesme s albuma „2“ nemaju karakter pumpajućeg ritma i podizanja buke na kojima i bend i publika mogu biti bezbrižno ‘nošeni valovima’.
No i pored toga snaga samih pjesama se osjetila. Ne samo spomenuta „Ti dobro znaš kome pričam“, već i „Virtual Baby“, „Kokoš ili jaje“ i „Još te uvijek mogu“. Tako da ‘debitanti’ Mayales imaju debelo dobar razlog za koncertiranje, a sigurnost interpretacije će doći s kilometražom, što se u prvom redu odnosi na Beluhana kao i na ženski prateći dvojac kojem ne bi trebalo biti problematično uvježbati i neke scenske pokrete obzirom na senzualni karakter glazbe koju izvode.
Kao ‘nosivi stupovi’ konstrukcije benda pokazali su se gitarist Vlado Mirčeta i klavijaturist Viktor Lipić. Vladini solo izleti odlično su podebljavali cjelokupni emotivni dojam, a počesto su znali biti i zaigrani kontrapunkti. On je ona vrsta inteligentnog gitarističkog provokatora koji voli podbosti, a vjerojatno je i njegova ideja bila instrumental (Kraš Express – ?!) kojim je otvoren koncert.
Rezime večeri je: Mayales 1 je mrtav, živo Mayales 2. Značajan korak je napravio Petar Beluhan, iako se njemu kao perfekcionistu vjerojatno čini nespretan i nesiguran. Ali bar nije pao na guzicu. Plesalo se lagano, lagano…