Dojam koji je prevladavao tijekom večeri bio je taj kako su Mayales ne samo zavrijedili, već i bili u mogućnosti s lakoćom napuniti i neki bitno veći prostor.
Kakve je nama u Hrvatskoj na glazbenoj sceni sudbina podijelila karte, čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Imamo alternativu koja po kvaliteti rastura kao nikad u povijesti, a ne dopire do ukupno mnogo više od nekoliko tisuća ljudi, imamo sjajne džezere koji sviraju uglavnom samima sebi, a kvalitetnog popa nigdje ni za lijek. Šira publika kao uvijek masovno konzumira zabavnu glazbu i narodnjačko smeće, a tiskovine više nego dvorane pune instant zvijezde televizijskih natjecanja koje je čak i nama koji pratimo scenu teško razlikovati jedne od drugih. U takvim uvjetima, pojam “pop” postaje sinonimom za konfekciju.
Knjiga o punokrvnim autorskim pop bendovima svodi se više-manje na dva slova, a u leksikonu bi se našla i pod istim. “M”. Mayales i Mangroove. I onda ta dva benda sa svojom “nekomercijalnom komercijalom” – koju su prvi u naslovu novog albuma prozvali “boutique popom”, diferencirajući je tako od konfekcijskog popa za široku uporabu – karijeru provode uglavnom tavoreći poput ranije spomenutih alternativaca, iako im je glazba krojena po mjeri valova mainstream radijskih postaja do kojih čak i više nego često uspješno dopire.
I onda ta dva benda praktički istovremeno izdaju svoje nove albume (nota bene, onda se dogodi i suradnja u kojoj na naslovnoj pjesmi novog albuma benda Tonija Starešinića i Željke Veverec “Komad neba” gostuje kreativna snaga Mayalesa koju čine frontmen Petar Beluhan i gitarist Vlado Mirčeta). I onda u roku od dva ili tri tjedna oba ova benda najave i koncertne promocije svojih novih ploča.
Ova bi se godina mogla pokazati prijelomnom za ova dva benda. Vjerujem da će odaziv na nastup Mangroovea u Boogaloou (7. studenog) biti jednako velik kao i onaj na promociju Mayalesove pete ploče “Boutique Pop, Vol. 1”, a koja je Peti kupe rasprodala tjednima unaprijed. Možda jest žalosno da je za takvu krunu bend trebalo čekati tri puna desetljeća i više, ali nakon sinoćnjeg koncerta možemo samo zaključiti da je čekanju došao kraj. Vidjeli smo, naime, bend koji kao da nam je pred očima narastao.
Ako pričam iz čisto subjektivne perspektive, moram priznati da je u meni glavnu motivaciju da svjedočim tome što će se bez sumnje pretvoriti u jednu od najvećih večeri njihove karijere presudila upravo mješavina začina koja čini njihov aktualni album, a u kojoj uz provjereno dobru svirku i Perin neupitan šarm ovaj put prevladava i obilna doza humora i (auto)ironije koji cijeli album čine nekako zabavnim, prizemnim i u najpozitivnijem smislu te riječi, nepretencioznim.
Dobra ilustracija toga dolazi i prije prvog tona prve pjesme “Bilo je blizu” s promptom Ede Maajke Chat GPT-ju da osmisli “neke harme tipa Mayales”. Slika je to benda koji je kroz dugotrajnu karijeru na sceni izdubio zvučnu nišu na račun koje se sad i spreman zajebavati, a kad krene u pjesmu dokazuje nam zašto je najbolji u tome što radi i prije nego ranijespomenuti glavati reper uskoči sa svojim versom i sam dokazujući još jednom zašto je pak on najbolji u tome što radi.
Ono što slijedi pjesmu za pjesmom potvrđuje da nam Mayales više nema što potvrditi. “Boutique Pop, Vol. 1” daleko je najopušteniji i samim time najuvjerljiviji album ovog benda, bilo da servira potencijalne radijske hitove poput aktualnog singla “Ovo je divan dan” ili vrhunsku zafrkanciju u komadima poput ranije objavljene “Hostese”. Nije nikakvo čudo i da ta njegova zarazna energija prevladava kad se ovaj materijal izvodi uživo uz bok ranijim hitovima i koncertnim favoritima kao što su “Roadie” ili, recimo, “Malena”.
Na pozornici Pero se pokazuje kao hiperkarizmatični frontmen, lelujav i rasplesan. Odjeven u “belo džez odelo”, onakav bradat s vunenom kapicom na glavi u jednakoj mjeri podsjeća na Michaela Stipea u kasnoj fazi R.E.M.-a, kao i na Billa Murrayja u legendarnoj ulozi Stevea Zissoua u briljantnoj komediji Wesa Andersona “The Life Aquatic”.
Iza i oko njega, bend doslovno melje taj opojni autoreferencijalni pop zvuk s izraženim elementima funka i aranžmanima koji istovremeno mogu zvučati i retro i moderno (što nije oksimoron u vremenima kad su retro stilovi u modi), a uz kreativni dvojac i njegovu proširenu ritam sekciju Cipal-Nikolić-Geček sada je pojačan i dodatnom snagom uvezenom iz velikog sjevernog rasadnika talenta, grada Koprivnice. Tu ekstra silu čine iskusni Marin Hraščanec na klavijaturama i Romana Pavliša – koja tjera vlastitu karijeru u vodama elektropopa kao Anna Moor – kao prateći vokal s tendencijama prema leadu. Dobit će i ona svoju priliku da zasja u solo točki na sinoćnjem koncertu, i mora se priznati da osim što se dobro uklapa u Maylaes ima i sve sastojke potrebne za stvaranje zvijezde.
Dojam veličine cijelog događaja pojačat će i niz gostiju koji će osim spomenutog Ede Maajke činiti i ovaj put nažalost nedovoljno uklopljeni Perin prezimenjak Kristijan Beluhan koji je otpjevao “Jedan mali dio tebe” na kojoj gostuje na novom albumu, te kao i uvijek veličanstvena Valerija Nikolovska koja je upravo jučer objavila izvrstan EP “Green Heart”, a na pozornici izvodeći pjesme “Mogu i sama” te “Simbol za Sunce” pokazala kako to zvuči kad živiš i radiš ono za što si doista rođen.
U bilješke dojmova upisao sam da obavezno u izvješću nađem mjesta za spominjanje i emotivne izvedbe pjesme “Još te uvijek mogu” koja je bila posvećena pokojnima, kao i upečatljivo otvaranje s “Odrasti, udaj se” i ponavljanje novog singla “Ovo je divan dan” na bisu (kao da je bend odlučio potvrditi da je i njima dan doista bio divan kao i nama), a ovo je mjesto, pretpostavljam, za to jednako dobro kao i bilo koje drugo.
Peti kupe bio je, dakle, dupkom pun, a dojam koji je prevladavao tijekom večeri, koliko zbog svirke, toliko i zbog izvrsnog zvuka i svjetla, bio je taj kako su Mayales ne samo zavrijedili, već i bili u mogućnosti s lakoćom napuniti i neki bitno veći prostor. Kao da su bend koji je prerastao kožu u kojoj je zarobljen. Kao da će se svaki čas preliti preko vlastitih rubova po glavama publike.
Možda se možemo pitati zašto su uvjeti za to sazrijeli tek sada, a ne prije pet ili deset godina ili s jednako kritički hvaljenim albumima kao što su “Domovina” ili “Simbol za Sunce”. Možda je doista trebalo proći trideset godina da “neke harme tipa Mayales” postanu prompt. Da se bend u potpunosti saživi s njima i da im pjesme razviju istu onu dozu naoko opuštene nonšalancije kojom i njihov frontmen napokon odiše s pozornice, s aurom kakve imaju rijetki i među osvjedočenim svjetskim zvjezdama. Možda Mayales nikad neće puniti sportske dvorane i arene, ali sa sinoćnjim koncertom su dokazali da bi, kad bi im se za to ukazala prilika, dobro znali kako i imali čime.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
