Trio legendarnog jazz pijaniste McCoy Tynera u suradnji s pjevačem Joseom Jamesom i starim poznanikom zagrebačke jazz publike saksofonistom Chrisom Potterom otvorio je sedmi po redu Vip Zagreb Jazz Festival.

Poštovanje prema živim legendama je snažan kodeks među jazz glazbenicima. To je određena vrsta fanovskog poštovanja pomiješana sa znanjem o profesionalnim i glazbenim dosezima žive legende tijekom cijele njene karijere, kao i činjenicom da iste obično nastupaju i nakon što prevale sedamdesetu. McCoy Tyner neupitno je jedna od tih živih legendi. Čovjek koji u kojoj god glazbenoj formaciji da se nađe, sigurno je da će ona nositi njegovo ime, a formaciju obično sačinjavaju zaslužni mlađi suvremenici i virtuozi.
U slučaju benda McCoy Tynera, to su u prvome redu izvrsni kontrabasist Gerald Cannon i prekaljeni saksofonist Chris Potter koji su ujedno činili i kičmu McCoy Tyner Tria featuring Jose James & Chris Potter, formacije koja je sinoć otvorila 7. Vip Zagreb Jazz Festival u prepunoj dvorani Kina studentskog centra. Koncepcija ovogodišnjih nastupa trija i gostiju nosi naziv „A Contemporary Exploration of John Coltrane & Johnny Hartman“. Jazz pjevač Johnny Hartman se tijekom svoje karijere specijalizirao za balade, s Coltraneom je 1963. snimio zajednički album „John Coltrane & Johnny Hartman“, a također je bio i član sastava Dizzyja Gilespieja. No nikada nije stekao veliku svjetsku slavu unatoč svojoj kvaliteti. Za koncertno prisjećanje na Hartmanna na visini zadatka je u drugom dijelu koncerta bio Jose James – mladi izražajni jazz pjevač senzualnog glasa kojim je oživio Hartmanovu croonersku crtu.
No i prvi dio koncerta sadržavao je crtu melankolije. McCoy Tyner je bio u raspoloženju posvete pjesama svojoj supruzi i na momente se činilo kako nije pretjerano raspoložen za izlaske u improvizacije. Dijelu publike koji tek ulazi u jazz vode je takav tempo odvijanja stvari na pozornici vjerojatno odgovarao, no oni željni bravuroznih preokreta situacija i sviranja „na nož“ nisu dobili dovoljnu dozu zadovoljstva. Kontrabasist Gerald Cannon smješten u centralnom dijelu pozornice ujedno je bio glavna „osoba za komunikaciju“ između Tynera, Pottera i mladog i eksplozivnog bubnjara Joea Farnswortha. Cannon je uglavnom prvi požrtvovno ulazio u solo dionice koje su bile inspirativne i pune melodioznosti. Chris Potter u grupama Davea Hollanda, Joea Lovana, i jednako u formacijama u kojima je lider uvijek nudi eksplozivnu izvrsnost, a toga je na sinoćnjem koncertu nedostajalo. Odnosno ponudio je jednu drugu stranu – stranu prilagodbe u kojoj kao da je više energije trošio na to da se ne istakne previše, a bilo je i trenutaka kad su on, Cannon i Farnsworth odsvirali svoje solo točke i potom se pogledima dogovarali tko će se od njih ponovno uključiti jer Tyner kao glavna zvijezda propušta svoju dionicu.
Od svih virtuoznosti očekivanih u prvoj večer, najjača je bila, na početku teksta spomenuta, virtuoznost kodeksa poštovanja prema čovjeku koji je svirao u čuvenom kvartetu Johna Coltranea i koji je tijekom svog života snimio više od osamdeset albuma u širokom spektru stilova i formacija – Jazz Masteru koji će uskoro navršiti 74 godine i koji još uvijek nastupa. Traženje dlake u jajetu je možda i neučtivo ako se sagleda i činjenica da je jedna takva već desetljećima priznata veličina u rasprodanoj dvorani otvorila zagrebački Jazz Festival, a to je ipak razlog za slavlje.