McCoy Tyner Trio – prisjećanje na značajne jazz balade

Trio legendarnog jazz pijaniste McCoy Tynera u suradnji s pjevačem Joseom Jamesom i starim poznanikom zagrebačke jazz publike saksofonistom Chrisom Potterom otvorio je sedmi po redu Vip Zagreb Jazz Festival.

McCoy Tyner (Foto: Zoran Stajčić)

Poštovanje prema živim legendama je snažan kodeks među jazz glazbenicima. To je određena vrsta fanovskog poštovanja pomiješana sa znanjem o profesionalnim i glazbenim dosezima žive legende tijekom cijele njene karijere, kao i činjenicom da iste obično nastupaju i nakon što prevale sedamdesetu. McCoy Tyner neupitno je jedna od tih živih legendi. Čovjek koji u kojoj god glazbenoj formaciji da se nađe,  sigurno je da će ona nositi njegovo ime, a formaciju obično sačinjavaju zaslužni mlađi suvremenici i virtuozi.

U slučaju benda McCoy Tynera, to su u prvome redu izvrsni kontrabasist Gerald Cannon i prekaljeni saksofonist Chris Potter koji su ujedno činili i kičmu McCoy Tyner Tria featuring Jose James & Chris Potter, formacije koja je sinoć otvorila 7. Vip Zagreb Jazz Festival u prepunoj dvorani Kina studentskog centra. Koncepcija ovogodišnjih nastupa trija i gostiju nosi naziv „A Contemporary Exploration of John Coltrane & Johnny Hartman“. Jazz pjevač Johnny Hartman se tijekom svoje karijere specijalizirao za balade, s Coltraneom je 1963. snimio zajednički album „John Coltrane & Johnny Hartman“, a također je bio i član sastava Dizzyja Gilespieja. No nikada nije stekao veliku svjetsku slavu unatoč svojoj kvaliteti. Za koncertno prisjećanje na Hartmanna na visini zadatka je u drugom dijelu koncerta bio Jose James – mladi izražajni jazz pjevač senzualnog glasa kojim je oživio Hartmanovu croonersku crtu.

No i prvi dio koncerta sadržavao je crtu melankolije. McCoy Tyner je bio u raspoloženju posvete pjesama svojoj supruzi i na momente se činilo kako nije pretjerano raspoložen za izlaske u improvizacije. Dijelu publike koji tek ulazi u jazz vode je takav tempo odvijanja stvari na pozornici vjerojatno odgovarao, no oni željni bravuroznih preokreta situacija i sviranja „na nož“ nisu dobili dovoljnu dozu zadovoljstva. Kontrabasist Gerald Cannon smješten u centralnom dijelu pozornice ujedno je bio glavna „osoba za komunikaciju“ između Tynera, Pottera i mladog i eksplozivnog bubnjara Joea Farnswortha. Cannon je uglavnom prvi požrtvovno ulazio u solo dionice koje su bile inspirativne i pune melodioznosti. Chris Potter u grupama Davea Hollanda, Joea Lovana, i jednako u formacijama u kojima je lider uvijek nudi eksplozivnu izvrsnost, a toga je na sinoćnjem koncertu nedostajalo. Odnosno ponudio je jednu drugu stranu – stranu prilagodbe u kojoj kao da je više energije trošio na to da se ne istakne previše, a bilo je i trenutaka kad su on, Cannon i Farnsworth odsvirali svoje solo točke i potom se pogledima dogovarali tko će se od njih ponovno uključiti jer Tyner kao glavna zvijezda propušta svoju dionicu.

Od svih virtuoznosti očekivanih u prvoj večer, najjača je bila, na početku teksta spomenuta, virtuoznost kodeksa poštovanja prema čovjeku koji je svirao u čuvenom kvartetu Johna Coltranea i koji je tijekom svog života snimio više od osamdeset albuma u širokom spektru stilova i formacija – Jazz Masteru koji će uskoro navršiti 74 godine i koji još uvijek nastupa. Traženje dlake u jajetu je možda i neučtivo ako se sagleda i činjenica da je jedna takva već desetljećima priznata veličina u rasprodanoj dvorani otvorila zagrebački Jazz Festival, a to je ipak razlog za slavlje.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X