Velikogorički bend Mel Camino, predvođen pjevačem Zlatkom Majsecom objavio je četvrti studijski album.
Zlatko Majsec, vođa velikogoričkog benda Mel Camino u neku ruku se čini kao posljednji rock and roll frik svoje vrste. Bio je premlad kad je devedesetih startala domaća rock scena, a opet prestar kad se zakotrljao ovdašnji indie val. Neuklopivi autsajder koji s dvije noge stoji na dva terena. Suludi zaljubljenik u rock i ulični poeta zarobljen u misli kako je sve odavno otišlo dovraga, te dakako dovoljno lucidan da za potrebe bloga iskuša život na margini, ali i da sa svojim bendom održi koncert u zagrebačkom zatvoru Remetinec.
O tome čime se sve bavi i što se nalazi na novom, četvrtom po redu, albumu Mel Camina dobro i prezicno upućuje i njegovo objašnjenje: „Kojim se sve temama album koji bi se s obzirom na potencijal prodaje trebao zvati ‘Veselo financijsko samoubojstvo’, bavi? Crno crnim svijetom koji je sve više nalik Titaniku, žrvnju svakodnevnog robovluka za sitne pare, licemjerjem i suhodušjem, strahom od tuđeg uspjeha i strahom da se krikne i pokuša nešto promijeniti, raslojenosti čovjeka na bezbroj međusobno sukobljenih, a opet na neku čudnu foru harmoniziranih uloga, smrti ljubavi jer ljudi su i preiscijeđeni i preoprezni za ljubav kakvu smo poznavali, o tome kako smo sve hladniji, otupljeniji i udaljeniji – ali i dalje glumimo da izmet je ruža, o sasvim malim užicima, zdravoj zajebanciji, smijehu i dragim ljudima koji te kratkoročno pokrpaju da kreneš dalje, o svemu što vole mladi i tak’… Predugo i pretenciozno, ha?”.
Ako se nadovežem na ovo posljednje, Majsecova pretencioznost se svodi na onu staru navadu rock bendova, a to je da će spiskati posljednje pare kako bi im album zvučao kvalitetno. U ovom slučaju to je angažman producenta Marka Mrakovčića koji se pobrinuo da „Kad? Sad!“ kao finalni proizvod ispadne najzaokruženiji i najkoncizniji album Mel Camina dosad i da zvučna slika drži vodu bez oscilacija.
Kompaktno je i otvaranje pjesmom „Novo vrijeme“, ujedno i singlom koji ima jedan od najzanimljivijih spotova domaće produkcije u zadnje vrijeme, i u kojoj Majsec na svoj već poznati način udara na otuđenje i sebičnost koju to otuđenje stvara, no ujedno stvarajući i pomalu odbojnu, staromodnu, auru dociranja. No stvari se odmah popravljaju s narednom „Vidova“ koja crpi uvjerljivija iskustva ljubavnog karaktera, a nešto kasnije i „Lego kockice“ ukazuju na to da je tematika parova dobar Majsecov adut jer donosi određeno pročišćenje duše.
Pjesmom „Škvadra“ Mel Camino skreću u retro pop ozračje osamdesetih koja nosi spoznaju o sazrijevanju i dakako raspadu škvadre iz mladosti, dok „Iz dana u dan“ nakon nje dođe kao stavljanje soli na ranu tematiziranjem besprizorne uskogrudnošti i površnošti sadašnjosti. Najzanimljiviju dio albuma i svojevrsna paralela prema prošlosti (koja je bila jednako tako uskogrudna i površna) Mel Camino postižu pjesmom „Matoš“ koju započinju njegovim poznatim stihovima „O ta uska varoš, o ti uski ljudi“ iz „Stare pjesme“. Uistinu je pohvalan otkolon pjesme, jer je izbjegnuto puko uglazbljivanje lirike i neke aranžmanske evokacije na prošla svršena vremena. „Matoš“ je jednostavno dobar hommage A. G. Matošu i ozračju njegove poetike, a samim time i ideje.
U cijelom tom kolopletu i nakon pjesme „Iz dana u dan“ u prvom dijelu albuma, „Crno crni svijet“ ipak dolazi kao kap viška iste ‘crne’ percepcije bez nekih pomaka. Posljednji niz koji čine „Kolumbo svoje duše 2“ (tj. nastavak istoimene pjesme s albuma „Kolumbo svoje duše“, a time i svojevrsni lajtmotiv Majsecove lirike), te „Svaka“ oluja“ i „Terasa“ Majsecovo je traganje za odgovorima vlastitog neubuzdanog karaktera koji u svojoj srži žudi za jednostavnošću i izravnošću, u neku ruku vremenima kad je tako odisao i rock kao glazba.
Tima kao i da album „Kad? Sad!“ žudi da ga se nazove „Tad. Nekad.“
Ocjena: 7/10
(Aquarius Records, 2018.)