Nakon četiri godine Melvinsi su u utorak opet posjetili Zagreb. Ishod je bio identičan; zujanje u ušima i oduševljenje.
Nije utorak neki dan za događanja, ali kad se u istoj večeri pogode dvije glazbene kino projekcije, tj. dokumentarac o Amy Winehouse i „The Wall“ Rogera Watersa, te koncerti Melvinsa i ‘zakašnjelog’ TBF-a na Gričevanju onda se stvarno javi onaj osjećaj da je previše izbora nekad kontraproduktivna stvar. Ali, eto događa se, no odlazak u Močvaru bio je odavno zacrtan, jer o posljednjem koncertu održanom prije četiri godine u Tvornici kulture pričalo se u superlativima iako je tada bio održan u pregrađenoj dvorani pred nekih šesto posjetitelja.
Da je vrag odnio šalu i da se priča proširila moglo se vidjeti po ‘ludovanju’ broja onih koji su se prijavljivali na FB eventu da će doći u Močvaru posljednjeg utorka rujna; njih ravno 1.100. No organizator Mate Škugor je od ove sezone neumoljiv po pitanju koncerata u Močvari. S nastupom Jon Spencer Blues Explosiona već je bilo jasno da mu ne pada na pamet seljenje po potrebi u susjedni Pogon Jedinstvo, a i to nešto znači kad se bilda pedigre kluba na Savi.
Buzz Osborne koji je ove prostore prvi put ‘raznio’ 1994. otvorivši, odavno legendarni, koncert Nirvane u ljubljanskom Tivoliju ‘raznio’ je i Močvaru svojim triom, tj. kvartetom, jer u ovom slučaju i ton majstora treba uzeti kao bitan faktor. Melvins kao jedan od najkonzistentnijih bendova općenito u svijetu rocka nije imao milosti za publiku pred sobom, a na sreću zbog te nemilosrdnosti su svi i došli. Bilo je to kao frontalni tenkovski napad. Podivljali rock and roll stroj koji nije samo protutnjao već se i vraćao kako bi iza sebe ostavio temeljito odrađen posao.
Do sad sam mislio da znam koliko glasan može biti razglas u Močvari, ali Melvinsi su zvučali kao da je na pozornici naredan još jedan set zvučnika. To je grmjelo, a zvučnici su svako malo zapucketali od teškog tereta baseva i decibela. Tonac je bio jednaki fanatik kao i bend na pozornici.
Legendarna „The Bit“ bila neizbježna, zajedno sa zgoditcima kao što su „A Growing Disgust“, „Your Blessened“ i „A History Of Bad Man“. Odgrmjela je i njihova poznata obrada Vipersa iz 2001. „Youth Of America“ dok su s prošlogodišnjeg albuma „Hold It In“ izvedene „Bride Of Crankenstein“ i „Onions Makes the Milk Taste Bad“. King Buzzo i ovog puta je gotovo bez problema opravdao svoj kraljevski epitet, njegov feud je rock i on ga uistinu brani svim svojim (mračnim) srcem bez iti jedne suvišno izgovorene riječi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
