Nepisane kratke upute za sve koji osjećaju poriv doći na MENT, ljubljanski festival glazbenih otkrića (usput kazano, ove godine je to bio i službeni slogan tj. ‘Festival glasbenih odkritij’) mogao bi se svesti na: samo pratite gužvu i krkljanac.
Prvi dan su gužva i krkljanac u i ispred Kina Šiška gdje se odvijao sav glazbeni program. Drugi dan su se gužva i krkljanac u dvorište Metelkove, dok se treći dan otvaraju opcije za neke nove alternativne lokacije s kojih se publika kasnije te večeri opet slije u Metelkovu.
Drugi dan u Kinu Šiška ne garantira gužvu i krkljanac pa slučajni putnik namjernik s pravom može zaključiti da je zabava otišla negdje drugdje. Obzirom da je i ove godine novinarska formacija ovog portala ‘nastupala’ kao duo, opet su postojale mogućnosti za pokrivanje više lokacija istovremeno. Kino Šiška uspio je i drugu večer držati pažnju, tenziju i brojnost publike skoro kao i prvog dana.
Izuzme li se Fran Vasilić koji je u predvečerje nastupio u dvorani Katedrala dotičnog kompleksa, definitivno se može reći da su za gužvu i krkljanac u Šiški bili zaslužni predivni glazbeni talenti autorica i pjevačica na toj poziciji. Redom to su bile Uche Yara, Dina Jashari, Bojana Vunturišević i Bad Daughter.
No krenimo od Frana Vasilića (kojeg sam nažalost propustio zimus kad je nastupao u KSET-u), pjevača čarobnog glasa koji me podsjetio na onaj ne tako davi period kad je britanska glazbena industrija sve svoje žetone ulagala u niz mladih croonera kao što su Jake Bugg, Paolo Nutini i James Morrison. Njegov čarobni glas odjekivao je još čarobnije u Katedrali, općenito gledano najbolje zvučno ugođen koncertni prostor u koji i Zagrepčani često hrle kako bi se naužili najljepšeg spoja zvuka i akustike na Brdovitom Balkanu nakon čega se osjećaju da za trenutak nisu na tom istom Brdovitom Balkanu.
Fran je mogao pjevati i bez pratnje (kao primjerice Božo Vrećo) i to bi bilo dovoljno da pomislite da ste zalutali u neki londonski klub. Jedino na čemu Fran treba više poraditi jest da svom mladom pratećem sastavu napuca još kilometraže pod noge, jer igrati na tom terenu na kojem on igra zahtijeva jednako tako baršunasto odmjerenu, ali sigurnu pratnju, usuđujem se reći čak i jazz glazbenika kako bi putovanje do katarze bilo uvjerljivije.
Dok je mom dragom kolegi Franov nastup bio odskočna daska do Barstowa, pardon Metelkove, mene je MENT moment (ili možda, moMENT), tj. koncert nakon kojeg mislite da možete mirno spakirati kofere i otići kući pjevajući od netom otkrivene genijalnosti jednog talenta, zadesio malo kasnije. Taj talent se zove Uche Yara, 20-godišnja Austrijanka nigerijskih korijena.
Bio sam jedan djelić krcate dvorane Komuna u Šiški koja je prvo gledala, a potom sa svakom odsviranom pjesmom sve više ludovala od oduševljenja i aplauza. Spopao me osjeća kao da gledam i slušam Sade Adu u mladim danima prije nego li je postala Sade Adu, s tim što se činilo da je tu dvadesetogodišnjakinju na pozornici Komune dotaknuo i duh jednog Princea. Naime, očekujete na MENT-u svakakva iznenađenja, konceptualna poniranja širokog spektra, inovativnosti raznih vrsta, ali da će vas u paketu s talentom pomesti i nečija karizma koja pred očima buja i probija okvire prostora u kojem se odvija… To su rijetki petci.
Isprva nekako nenametljiva, posebno vokalno, Uche Yara je stilski ušetala kroz neki oblik benignog college pop rocka, ali su se potom stvari počele granati u različitim stilskim smjerovima koje je instinktivno pomirivala u svoj osebujni i nadasve originalni izričaj. Prog gitarska sola je bojala zvukom syntha, ulazila u afrički etno, ubacivala bristolski electro spleen, a iako ima izuzetno ugodan i specifičan vokal igrala se i s auto-tuneom u kombinaciji s metal rifovima. Nema žanra kojeg nije utkala u priču svog kvarteta. Oduševljenje prisutnih bilo je za nju veliko iznenađenje, pa je u jednom trenutku rekla da ako će imati sreće na jesen će izbaciti svoj prvi singl, što je zvučalo još nestvarnije, jer je na pozornici Komune odavala sliku vraški isklesanog originala od kakvog očekujete bar već dva albuma u ponudi. Spazio sam i Chrisa Eckmana, redovnog posjetitelja MENT-a. Ni on se nije mrdao s mjesta na kojem je stajao do samog kraja koncerta Uche Yara.
Cijeli nastup britanskog Wu-Lua sam propustio nakon toga. Trebalo je vremena da se slegnu dojmovi nakon Uche Yare i u biti se s još nekoliko oduševljenih glazbenih freakova u čudu pitao što se to konkretno dogodilo na tom koncertu. Nisam bio jedini koji se trebao uštipnuti da nije u pitanju puka uobrazilja. Čak me pomalo bio i strah kakav će mi biti doživljaj Dine Jashari, izuzetne mlade pjevačice, ujedno i prve Makedonke koja je dobila Nagradu Milana Mladenovića otkad se ta nagrada dodjeljuje. No Komuna je opet bila puna, prateći bend uigran za Dinin svilenkasti bedroom pop, pa obzirom da sam je prošle godine gledao u ukulele verziji i uz gitarsku pratnju Luke Toševa mogao sam samo zaključiti da joj je karijera u kratkom roku izuzetno dobro usmjerena. A još kad su prvi redovi zapjevali refrene njenih pjesama bio je to dokaz da sjever itekako dobro razumije i osjeća jug regije.
Bojana Vunturišević je doslovce zauzela Katedralu već po izlasku na pozornicu. Došla je samouvjereno osvojiti i to joj je pošlo za rukom. Iskustva na sceni ima, a njene pop hitove ljubljanska publika nije zaboravila. U neku ruku, zbog toga je bila granična pojava za MENT, ali organizatori su očigledno ove godine htjeli pop happenig još jednu večer uzastopno u dvorani u kojoj su ga dan prije napravili francuski La Femme, stoga se izbor Bojane Vunturišević i nije činio promašenim, naime i njoj je pandemija omela planove za proboj na zapadu tijekom 2018. i 2019. godine. Njenu vibraciju jake žene koja se ne predaje prihvatila je i publika u Katedrali.
Naša Dunja Ercegović alias Bad Daughter nažalost je imala najnepovoljniji termin u Komuni Kina Šiška – zadnji. Dakle, onaj kad većina ‘počinje dizati sidro’ i kretati put Metelkove. Za mene osobno to je ipak bila prilika za vidjeti kako Bad Daughter funkcionira u klupskim uvjetima, obzirom da sam je prošle godine gledao i slušao u grandioznijim uvjetima zagrebačkog Pogona Jedinstvo.
Nije bilo ništa manje uvjerljivo, dapače, publike nije bilo toliko koliko na koncertima Uche Yara i Dine Jashari, ali oduševljenje prisutnih nije izostalo, iako mislim da je količina strobova u kombinaciji s prilično zamračenom pozornicom dodatno pridonijela kontraefektu. Tu se čisto radilo o fizičkim kapacitetima ljudi kao publike. Stroboskopi su uvijek ekstremno rješenje, posebno kad je u pitanju šesti koncert po redu te večeri. Da je bilo ranije i po mogućnosti u Katedrali, bio bi to pun pogodak za pop show kakav Bad Daugter zna napraviti.
Nakon Dunjinog trija valjalo se zaputiti u Metelkovu na finale tog dana. Vrhunsko only sax & drum iskustvo u Menzi pri koritu priuštio je britanski dvojac O, u rasponu od jazz peripetija do headbanganja za one sklone tvrđem zvuku. Iako sam tjedan prije na beogradskom Kontaktu gledao grupu proto tip, u Gromki sam ispratio zadnjih deset minuta njihovog nastupa koji se preklapao s nastupom O, taman za uvjeriti se da njihova kemija dobro funkcionira i pred ljubljanskom publikom.
Treći dan otvorio je opcije za neke nove alternativne lokacije, kao što je to kazano u uvodu. To je bila Cukrarna, zgrada bivše šećerane iz 1828. koja je skoro dvjesto godina kasnije prenamijenjena i potpuno preuređena u galeriju modernih umjetnosti. Uistinu lijep i impozantan interijer s arhitektonski dotjeranim i eksterijerom, tako da se mora priznati da od svih gradova bivše nam države, Ljubljana i dalje prednjači u stilu i doživljaju udahnjivanja novog života starim zdanjima. Zagrebu će još puno trebati da smisli što će primjerice sa zgradama Paromlina ili uljare.
No da u društveno-ekonomskom smislu nije baš bajno ni u Sloveniji svjedočio je izuzetno veliki prosvjed umirovljenika ranije tog dana kojem je ova mala novinarska ekipa svjedočila na centralnom ljubljanskom trgu. Glavne vijesti u Sloveniji su rastuća stopa inflacije i javni dug koji doseže skoro 70% BDP-a. Umirovljenici su kao najranjivija skupina zato u petak izašli na ulice i zahtijevali povišice mirovina. Po procjenama slovenskog Dela, njih sedam tisuća blokiralo je promet u centru kad su krenuli na mimohod oboružani transparentima, trubama, čegrtaljkama i slovenskim zastavama, dostojno i bez ekscesa sudeći po onome što su vidjele ove novinarske oči.
Glazbeni program u Cukrarni, bio je osmišljen upravo tako nekako – predapokaliptično. Moderni češki komorni ansambl Floex Ensemble svirao je smirujuću i umilnu glazbu poput benda na Titanicu, slovenski Miha Gantar Trio gurao je svoju viziju modernog jazza, dok je producentski veteran Luka Prinčič održao neobičan koncert tj. glazbeni performans u kojem je u programskom jeziku preko MIDI kontrolera i interfejsa upravljao, tj. svirao piano dok je publika na velikom video zidu iz njega imala pogled na njegovu konzolu na laptopu i gledala kako se programerski rad pretvara u zvuk i melodiju.
Apokalipsu je nakon tog intermezza ili labuđeg pjeva kulture i tehnologije potom predstavljao mađarski iamyank, taj post metal pogonjen s dva bubnjara kao da je radio prolongirani soundtrack udara asteroida u Zemlju – glasno, okrutno i beznadno ubijena je svaka pomisao na budućnost. Jedino pozitivno bila je činjenica da se dvjesto godina staro zdanje Cukrarne nije srušilo od vibracija, što je samo dokaz da je investicijski novac pošteno utrošen na novi prostor moderne umjetnosti u glavnom gradu. Iako je zdanje ostalo netaknuto, iamyank kao da je uspješno uspio dozvati kišu kroz koju smo se zaputili do Metelkove kako bi uhvatili nastup hrvatskih ‘taraba’ tj. post hardcore instrumentalnog kvarteta ### u Menzi pri koritu.
Njihova apokalipsa nije bila toliko glasna zbog ograničenja glasnoće razglasa spram onog u Cukrarni, ali je bila jednako ubojita. Također nakon njihovog nastupa u kombinaciji s kišom koja je lijevala pala je i odluka da se isključuje ‘fliper opcija’ skakanja iz kluba u klub, tj. iz reda pred jednim klubom do reda pred drugim klubom kako bi mokri čekali na eventualni ulaz. Menza pri koritu odabrana je dakle kao baza, možda i zbog čuda od jednog čovjeka za šankom kluba. Naime, taj jedan čovjek držao je cijeli šank poletno i veselo, a koliko god se klub punio on je efikasno uslužio svakog. Cijene? Prave KSET-ovske. Uz to i program je bio stopostotno regionalni.
Nakon ### pozornicu su zauzeli beogradski Klotljudi – samouništavajuća rock banda, s naglaskom na ‘samouništavajuća’, ali i naglaskom na ‘rock’ i ‘banda’. Uvijek izgubljeni i nikad pronađeni. Kao da je cijeli koncert bio put do pronalaženja u želji da zasja Sunce, Mjesec ili nešto treće. Psihodelična vožnja na tragu ranih Grateful Dead, iako Klotljudi vjerojatni nikad nisu čuli za Grateful Dead, već kao da su pogonjeni istim gorivom i suočeni sa sličnim demonima.
Večer je zatvorila još začudnija psihodelična pojava, makedonski bend Lufthansa. Na pozornici ih je bilo kao da je u pitanju omanji Lufthansin let. Čak tri električne gitare su stalno bile u pogonu, a sve skupa je podsjećalo na Mothers Of Invention školu, samo što je nedostajao jedan Frank Zappa da te kontrastne skokove vodi u nekom razumljivom smjeru. Jesu li u 40-minutnom koncertu Lufthansa odsvirali dvije, tri, ili četiri pjesme, ili je sve bila jedna dugačka pjesma po uzoru na rani Yes ispresijecana stankama bilo je teško dokučiti. Bila je to stara tour the force škola u kojoj nije nedostajao ni isti takav bubnjarski solo – mladi momci začahureni u daleku glazbenu prošlost, dovoljno daleku da bi to što rade možebitno moglo postati i moderno, ali samo ako dobije ipak neki suvisliji oblik.
Opraštanje od MENT-a ‘proslavljeno’ je ispred Nobel Bureka, ‘ugostiteljskog izloga’ gdje ljubljanski noćni gladuši traže zalogaj. I tamo nas je dočekao nevjerojatno raspoložen i ekspeditivan domaćin koji je sam sebi mjerio vrijeme u brzini posluživanja. Minuta i 47 sekundi za tri kebapa i usput jedno pet-šest veselih fora za mokre goste. Kao da nas je uslužio profesionalni zamjenjivač kotača u pit stopu Formule 1.
U konačnici, MENT-ova glazbena centrifuga je i ove godine bila uspješna jer će trebati malo vremena da se dojmovi svega viđenog i odslušanog malo slegnu, iako zasad autoru ovih redaka kao najbolji moMENT i dalje iskače ‘ženska večer’ drugog dana u Kinu Šiška.
Počeo MENT 2023. – od baltičkog skijanja do obnaženih Le Femme
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
