Jedanaesto izdanje ljubljanskog MENT-a otvorilo je u sinoć svoja vrata u prostoru Kino Šiške nastupima Gillesa Petersona, Σtelle, te grupa Lander & Adriaan, auto, Kosmonauci i Yalla Miku.

S ljubljanskim MENT-om već tradicionalno započinje nova regionalna sezona konferencijskog druženja i predstavljanja novih glazbenih imena u zgusnutom festivalskom showcase rasporedu. Prva večer, kada se sve odvija u prostoru Kino Šiške prvenstveno zbog okupljanja i druženja glazbenika, delegata, novinara i svih ostalih na neki način uključenih u glazbene tokove i industriju, obično nudi u glazbenom dijelu i natruhe trendova, što onih koje prepoznaje sam festival, što one europskog ili globalnog karaktera.
U tom pogledu, 11. MENT je već te prve večeri poslao jasnu poruku da je u trendu zvučni povratak u devedesete.

Osamdesete godine prošlog stoljeća su očigledno u potpunosti iscrpljene, s koje god strane (ih) se gledalo, a neki novi klinci oduševljavaju se i inspiriraju zvukom koji je obilježio rađanje nove klupske kulture u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća. Kao kruna te tvrdnje svjedočio je nastup Gillesa Petersona, legendarnog francuskog DJ-a i producenta, čovjeka koji je brazilski i latin jazz popularizirao na plesnim europskim podijima, jednako kao i brokenbeat kojim je bio opčinjen i sinoć.
Sve je u srijedu tijekom njegovog jednoipolsatnog seta u Katedrali Kino Šiške autora ovih redaka podsjećalo kao davni i skoro zaboravljeni ‘soundtrack večeri’ iz zagrebačkog Aquariusu dok je njime vladalo DJ dvojac Eddy & Dus, odnosno Eddy Ramich i Zvonimir Dusper Dus kojima je upravo Peterson bio uzor. Također mi je bio pomalo čudna promjena paradigme, naime, nekad se uz takvu glazbu zdušno plesalo bez da bi se previše pažnje pridavalo poziciji gdje se nalazi DJ. No sinoć su sve oči bile uperene u njega na pozornici kao da je u pitanju koncert, a ne party.

Došla su očigledno takva vremena da neka nova mlađa publika ikonu tih vremena kao što je Peterson s pažnjom sluša i gleda, dok je zasigurno dobrom dijelu njih sinoć bilo čudno da Peterson svoj set vozi bez ijednog otvoren laptopa pred sobom. Ne znam je li i u drugim umjetničkim granama tako nemilosrdno kratak vremenski put od inovatora do ‘muzejskog primjerka’, kao u glazbi. No što je, tu je, Peterson je ostao vjeran sebi, a sad, tko je plesao, a tko samo gledao čini se manje važnim spram toga da je svatko tu dobio neku svoju zadovoljštinu.
U devedesete su bili utopljeni Lander & Adriaan dva mlada Belgijanca koji su u istoj toj Katedrali sumanuto brzo i kvalitetno spajali i preplitali svirku bubnja i elektroničke narative koji su svi odreda jasno ukazivali na devedesete – nekad electro futurizam, danas electro retro. Bilo je to poput nekog ludog mash-upa u kojem kao da Leftfield i Underworld susreću drum & bass jednog Ronija Sizea.

Na istoj pozornici je u centralnom večernjem terminu nastupila i Σtella, grčka pop rock indie uzdanica koja je 2022. potpisala za Sub Pop Records. Σtella je pak kameleonska mješavine brojnih retro sastojaka koji svi na neki način korespondiraju u ovom vremenu, po sistemu od svega pomalo, ali u ničem preduboko, kao što vješto hoda i po rubu između pozadinske glazbe i glazbe koja zahtijeva više (vaše) pažnje.
Stella Chronopoulou, po kojoj se i zove sastav, zna podsjećati na žensku verziju nezainteresiranog Juliana Casablancasa, da bi u sljedećoj pjesmi zazvučala agilno poput St. Vincent, a u trećem prepusti sastavu da instrumentalno preuzme glavnu riječ i uđe u vode u kojima kako da Khruangbin susreće grčki izbor za pjesmu Eurovizije tamo negdje krajem osamdesetih i početkom osamdesetih (da, taj Khruangbin je definitivno postao začin bez kojeg je moderni organski pop u ovom trenutku nezamisliv). Nije loše, ali ni pretjerano spektakularno, možda bi bilo bolje i s više autentičnog šmeka da je Stella Chronopoulou više na grčkom, a manje u engleskom vokalnom izričaju. Ovako pak Σtella zvuči više kao neka generička pojava.

Zato švicarsko-marokanskom sastavu Yalla Miku (ujedno prvi koji je nastupio na 11. MENT-u) ne nedostaje autentičnog šmeka obzirom da su spojili arapski (ili berberski, nek’ me ispravi tko razumije) vokalni marokanski izričaj i tradicionalne instrumente s europskom plesnom metrikom, ali i s dovoljno neočekivanih izleta u plemenski ritam Sjeverne Afrike. Jedino su bili malo pretihi na razglasu da bi Katedrala odvažnije i zaplesala uz njih. Zvuče i više nego solidno da ih u svoj line up eventualno potegne predstojeći INmusic.
Da se uvijek možete kladiti na to da Poljaci imaju dobre jazz crossover sastave svjedočio je nastup sastava Kosmonauci u klupskom prostoru Komuna u Šiški – ponovit ću onu već bogu i vragu dosadnu frazu da su Kosmonauci poput hrvatskog Chuija, jednako inspirirani imaginarnim zvučnim letom kroz svemirska prostranstva s tim da kod spomenutih Poljaka glavnu riječ vode saksofon i vibrafon.

U istom prostoru nastupio je i domaći (slovenski) pretežno instrumentalni psych noise rock trio auto koji je prošle godine debitirao s istoimenim albumom. Auto je također publiku Komune vodio (ili vozio) na kozmički let, ali samo drugim (žičnim) sredstvima, prilično uvjerljivo.
Psihodelija (bilo ona rock ili jazz korijena) vlada klupskim prostorima već jedan duži period pa je bilo očito da će i ove godine zauzeti prostor Komune, no ipak se moram vratiti na program otvorenja 11. MENT-a u daleko prostranijoj i time začajnijoj Katedrali i još jednom zaključiti da je nova furka povratak u devedesete.
A obzirom da je na ovim prostorima tada bilo jednako traumatično kao i inspirativno, dodat ću još opasku: samo da ne bude rata.