Izniman je izazov promovirati novu glazbu onih autora koje je javnost zacementirala uz jednu epohu odnosno žanr u čijem su definiranju Mercury Rev i sami junački participirali unazad tri duga desetljeća.
Deseti album Mercury Reva, “Born Horses”, izašao je prije skoro tri mjeseca što je taman toliko predugo da se zabrinem hoće li ga se zaboraviti u ovoj kaosom utopljenoj 2024-oj (kamo sreće da je samo ova godina problem), ionako prepunoj kojekakvog sranja koje nas udaljava od bilo čega istinski sadržajnog i kvalitetnog, pa tako i od tercijarnih divota poput recimo glazbene umjetnosti rock predznaka.
Bila bi to velika šteta zbog toliko razloga, prije svega generalnog dojma da su Mercury Rev ovoga puta prebacili sami sebe te s četrdesetak minuta friških umotvorina ponovno uzburkali jedan, itekako, vitalan glazbeni pravac upravo zahvaljujući iznimno jakom albumu, neusporedivo konkretnijem od svega što su objavili posljednjih skoro deset godina, a govorimo o vrlo dobrom “The Light In You” (2015)., te nadahnutom prepjevavanju omiljenog im umjetnika na “Bobbie Gentry’s The Delta Sweet Revisited” (2018).
Denahue i Grasshopper, uz sjajnu podršku nekih starih/novih članova, kao da su za dva koplja uvjerljiviji, i u svojem tradicionalnom pokušaju artikuliranja komadića istine o ovom nesagledivom vremenu ovoga puta doista poentirali, osim što su majstorski zakuhali novu zvučnu oluju u inat generalnoj kurcobolji, odnosno zasićenosti puka koji ionako odbacuje više-manje sve što miriše na arhaičnost, soničku slojevitost, uopće stare sustave vrijednosti – recimo epske recitale umotane u podjednako raskošne aranžmane koji su u stanju slušatelja ostaviti bez daha.
“Born Horses” jednostavno tjera slušatelja na ponovno propitivanje generalnog dojma kako se ovakva vrsta promišljene i duboko sočne mjuze odavno ne uklapa u popularne vrijednosti koliko u duhovnu hranu manjine koja se, poput njenih autora, ne hrani iz kolektivnih bazena i trendova već iz vlastite načitanosti, iz svojeg izvora, iz estetike koja danas djeluje više kao utopijski cilj margine nego dobra i relativno nedavna prošlost. Međutim, “Born Horses” doista ne zvuči kao sramežljivo djelo nekoga tko je frustrirano svjestan kako se obraća tek nekolicini probranih. Naprotiv, ovo je neočekivano hrabro i pompozno djelce usprkos činjenice da Denahue većinu vremena – recitira! Ali to radi fantastično.
Ne daj bože napisati kako poneki trenuci albuma, u točkama taljenja njene glazbe s fantastičnim tekstovima, djeluju kao doista uvjerljivo mapiranje staza kroz svetu zemlju Nedođiju, kao istinski proživljeno švrljanje preko ljudskih granica odnosno kompleksnih dimenzija životne mistike. Društvo koje ima razumijevanja za takove duhovne manifestacije “Born Horses” bi mogao prihvatiti kao jedno od najboljih glazbeno-pjesničkih ekranizacija transcendentalnih iskustava koji su na trenutke u stanju ponuditi čak i moguće putokaze za razumijevanje i ublažavanje problema (i trauma) o koje se društvo danas spotiče. Istovremeno, neke su pjesme u stanju vrlo dirljivo analizirati i poneke ljudske trivije – poput agonije s prokletim nesanicama.
Ukupan glazbeni sadržaj desetog studijskog albuma Mercury Reva komotno možemo smjestiti u sve one kategorije po kojima smo to i do sad radili, u psihodeličan eksperimentalni ambijentalni indie noise rock epskih razmjera, i šta ti ja znam što sve ne – zbog čega će dio potencijalni konzumenata ionako hladnokrvno odmahnuti rukom – boring! – jer jebeš mjuzu koja se može kategorizirat, pa još ovako pompoznim pridjevima. Jer, i osobno, kada pročitam nešto takvo, u pravilu pomislim da se radi o neslušljivoj avangardi. Daleko od toga. Uvjeren sam kako je neodoljivo Denahuevo recitiranje nad glazbenim vihorima svoje družine u stanju privući i raznorazne ljubitelje kojekakve dobre glazbe, pa tako i jazza, odnosno klasike, no prije svega zdravog i ambicioznog popa.
“Born Horses” daleko je od predvidive reminiscencije na ono što je Mercury Rev, kakvih dva desetljeća unazad, proslavilo među rajom. Doduše, loše raspoloženom slušatelju “Born Horses” mogao bi u početku djelovati kao glazba koja pleše na tankom rubu između pretjerane patetike, proročke pretencioznosti i ocvale chill out kulise, što bi bilo itekako nepravedno prema suštinski dubokoj i raskošnoj zvučnoj tapiseriji koju je Mercury Rev očigledno filigranski gradio u suradnji s Simonom Raymondeom kao producentom, ne ostavljajući previše prostora zajedljivim sumnjivcima naviknutim da njihove albume producira Dave Fridmann – još jedan guru ovog fantastičnog glazbenog odjeljka i gotovo neodvojiv suradnik Mercury Reva svih ovih desetljeća unazad.
Naprotiv, “Born Horses” i bez Fridmanna omogućuje da svakim sljedećim slušanjem ispočetka otkrivamo nevjerojatnu stamenost ovog albuma odnosno lucidnost i vrhunski kompozitorsko/aranžerski talent svojih autora. Oni su ovdje doista podigli ljestvicu i doista bi bila šteta ne spomenuti njihov doprinos u ukupnoj ovogodišnjoj indie produkciji.
“Born Horses” odlikuje neuobičajeno visoka konzistentnost koja, za razliku od ranijih albuma, ovdje ne donosi ambijentalne i tko zna kakve produkcijske kerefeka (daleko od toga da je to bilo loše) već osam neočekivano počešljanih i zavidno dotjeranih pjesama isklesanih maksimalnim talentom i autentičnošću na koju su nas svih ovih godina pripremali svi dosadašnji sudionici Mercury Reva prije svega Jonatan Denahue i Sean Grasshopper.
Ono što bi trebalo ocijeniti kao još jednu prednost albuma “Born Horses” jest dojam da isti ne traži prethodno poznavanje opusa benda, kao ni ranije svjedočenje kultnog statusa koji Mercury Rev uživa u svojih 35 godina postojanja – da bi se u njemu istinski uživalo. Album dovoljno dobro funkcionira sam za sebe, pogotovo onima koji i dalje gaje punokrvnu glazbenu strast, odnosno uživaju privilegij proučavanju do kuda je danas dogurala vrhunska glazbena umjetnost indie rock predznaka. Jedino gdje bi se kakav hipotetski slušatelj, onaj koji ne zna za prošlost i važnost Mercury Reva, mogao dovući do njihovih ranijih radova jest izvjesni moment ushićenja, gdje bi se onako zajapuren od sulude glazbene porcije koju je upravo progutao, zapitao – tko su dovraga ovi, od kud ova genijalnost?
Naravno da “Born Horses” evocira uspomene na sve njegove brilijante prethodnike, da li “Deserter’s Songs” (1998) ili “Snowflake Midnight” (2008) (slobodno nadopunite listu svojim favoritima), ali ne nosi i njihovo breme. Dapače, ovo je skoro potpuno novo ukazanje benda, fantastično drugačije – možda i najzrelije do sad. Govorim to zbog svih onih slušatelja kojima su Mercury Rev svih ovih godina eventualno prolazili ispod radara, a istovremeno zaziru od bendova koji iza sebe akumuliraju velike priče – pa automatski zaobilaze ulaziti u taj svijet uvjereni da moraju proći sve ispočetka ne bi li otkrili vrijednost. U ovom slučaju bit će dovoljno da si slijepi sljedbenik dobre glazbe, istovremeno znatiželjan i slobodan u promatranju civilizacijskih oscilacija i artističkih izazova ovog sjebanog vremena koje se očigledno još uvijek formatira u svojem 21. stoljeću.
I to što će prilikom preslušavanja ovog ili bilo kojeg drugog uratka dragih nam Mercury Reva često navirati asocijacije na Flamingse (The Flaming Lips), ne znajući više kojeg starog hipika slušate, da li onog karizmatičnog Wayne Coyne ili doista Jonathan Daniela Donahuea, ili bilo kojeg drugog rock proroka (recimo Jim Jamesa ili njegove My Morning Jacketse) nastalog na sličnim drogama i u sličnom vremenskom razdoblju, sve to neće umanjiti vrijednost ovog ili nekih drugih MR albuma. Naprotiv, takove su asocijacije zanemarive obzirom da se autentičnost i uvjerljivost u ovom žanru postiže kroz kudikamo važnije elemente, ali njih valja ostaviti za neku drugu priliku, ili esej. Za sad bih zaključio kako se radi o još jednom ozbiljnom biseru izraslom iz iznimno uspješne karijere velikih i dan danas referentnih umjetnika koji su kvalitetno proširili granice velikih im prethodnika (neću pogriješiti ako se zaustavim samo na onima koji mi prvoloptaški padaju na pamet, Pink Floyda, Vangelisa, Mike Oldfielda, Jean Michel Jarre,…).
Da zaključim priču uvjerenjem kako ovaj divan glazbeni svijet ne zaslužuje ocjenu da je dobro ostario, jer je isti i dalje podjednako svijež i potentan, itekako aktualan, nadahnjujuć, dubok i sadržajan, i u konačnici uzbudljiv u svojem eksperimentu.
Ocjena: 9/10
(Bella Union, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
