U Hrvatskoj je u srijedu 9. listopada održana one night stand kino projekcija novog zajedničkog ukazanja Metallice i Filharmonijskog orkestra San Francisca.
Prije dva desetljeća, te 1999. godine kompozitor i dirigent Michael Kamen ravnao je Filharmonijom San Francisca u neobičnom spoju u kojem je taj mnogoljudni klasični orkestar bio u simbiozi s thrash metal čudovištem – Metallicom, što je sve zabilježeno i na albumu „S&M“ objavljenog pred kraj studenog iste godine, kako heavy metal pleme ne bi imalo previše dvojbi što sebi ‘staviti pod bor’.
Kako su James Hetfield i Lars Ulrich to objasnili u uvodu ponovljenje i obnovljene suradnje između benda i filharmonijskog orkestra, koja je u cijelosti prikazana kao 150-minutna one night only kino-projekcija koja se dogodila 9. listopada diljem svijeta, pa tako i u hrvatskoj u Cinestarovim multipleksima: „Tada nam je prišao nam je Michael Kamen i predložio svoju ludu ideju da sviramo zajedno s filharmonijom i da on već u glavi ima gotove neke aranžmane i da će on to sve raspisati za orkestar. Mi smo pristali jer je on to izložio energično i samouvjereno.“ Time su također priznali da je Kamen cijelo vrijeme tu vodio glavnu riječ, jer Metallica kao bend nije imala nikakvog iskustva i upliva u gabarite i okvire klasične glazbe, posebice kad je riječ o najvećem i najkompleksnijem orkestru kakav je filharmonija. Skoro da su otvoreno rekli kako su bili isuviše zeleni u to vrijeme, a to su indirektno izgovorili kroz informaciju da je Kamen čak i osobno birao njihove pjesme za „S&M“. Pomalo nespretno, kao da su na neki način htjeli na ‘ludog dirigenta’ svaliti krivicu što je kritika prilično mlako dočekala taj album u to vrijeme. Pomalo i neugodno, obzirom da spomenutom maestru nisu dali ni sekunde da on kao originator evocira svoje uspomene i razloge.
U prvom planu su po pitanju ravnanja bili Edwin Outwater i posebno Michael Tilson Thomas koji ravna Filharmonijom San Francisca i koji je vodio orkestar u drugom dijelu u dvorani Chase Centera gdje se 6. rujna (kada je originalno održan koncert) okupilo 16 tisuća fanova Metallice. Bend je sve pohvale ovog puta upućivao njima, posebno na inovativnosti, iako kako je film ubrzo kasnije pokazao, ništa tu nije bilo pretjerano inovativno u odnosu na ono što ustoličio Michael Kamen. No i jedan drugi detalj je tu upao u uho, a to je, kako je Lars Ulrich izjavio; ovog puta bio veći angažman Metallice upravo u odabiru pjesama koje su bile izvedene u odnosu na prvi „S&M“. U prijevodu, to je značilo samo jedno: veću zastupljenost novijih pjesama, s albuma „Hardwired… to Self-Destructs“ konkretno „Confusion“, „Moth Into Flame“ i „Halo On Fire“ (sve u prvom dijelu koncerta), tj. s „Death Magnetic“ albuma „The Day That Never Comes“. Nije tu poanta da je time propuštena prilika za zgusnutiji ‘best of’ pristup, već nešto posve drugo. A to je možebitna inventivnost koja bi smanjila jaz između filharmonije i Metallice, jer Outwater i Tilson Thomas nisu tu otišli dalje od Kamenova ‘kamen temeljca’, a opet možda je za to ovog puta kriva upravo Metallica.
Tu se vraćamo na početak, na samu ideju o spajanju dvije glazbene vizije – onu orkestra i rock benda. Poanta je da je to opravdano ako nudi poboljšanje i nadogradnju. To uvijek znači da ta dva sastava trebaju olabaviti svoje dotadašnje vizure i naći se negdje na sredini puta u nadi da će to uspjeti kao što uspijeva arhitektima, projektantima i izvođačima radova kad primjerice počnu kopati tunel s obje strane planine i potom se susretnu negdje u centru kamene mase.
Ilustracije radi, to je, vjerovali ili ne, pošlo za rukom Damiru Urbanu i njegovoj ‘četvorci’ u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom. Naime, Urban & 4 su na svojim koncertima uglavnom improvizacijski nastrojeni, plutaju, igraju se i rastežu formu nekad više, a nekad manje uspješno, jer to uvijek ovisi o rapoloženju glazbenika. S filharmonijom to nisu mogli zbog aranžmanskih ograničenja i usklađivanja puno većeg broja glazbenika. Tako da se tu i bend disciplinirao i koliko god to paradoksalno zvučalo, Zagrebačka filharmonija je udahnula Urbanu & 4 nužnu popističku notu, onu koja njegova publika želi još od albuma „Žena dijete“.
Metallica je pak druga priča. To je precizno strukturiran bend u izvedbi. Nema tu nikad niti jednog takta viška, jer je već desetljećima iskristalizirana forma onoga što bend nudi i što njegova publika želi. U smislu, da jedna „One“ uvijek treba biti odsvirana onako kako je odsvirana u originalu – tako i nikako drukčije. Metallica je zahvaljujući pokojnom Cliffu Burtonu u početku karijere znala igrati povremeno na neki hibridni ugođaj jamming benda, no to je bilo davno. Za stvaranje jedne nove atmosfere s filharmonijom je dakle potrebno ponovno promiješati karte. Pa sad, progledajmo kroz prste za prvi „S&M“ i recimo da su bili ‘zeleni’ i da je Michael Kamen to posložio kako je on htio i u smislu ne miješanja u originalnu izvedbu Metallice na način kako to ona uvijek radi, kako bi izbjegao potpuni kolaps te ideje, itsl.
Ali kad bend manje-više ponovi svoj pristup, a time i grešku, onda ispada da je Kamen učinio najbolje što je mogao. Dakle, i na „S&M2“ Metallica kao bend ne izlazi iz svoje komfort zone. Oni sviraju isto. Sa ili bez filharmonije.
I ovog puta je filharmonija priljepak – nepotrebni dodatak zaigran svojim aranžmanima, čime se samo pojačava dojam sveopće kakofonije. Uz sve to nivoi glasnoće (bar kad je riječ o gledanju i slušanju u kino-uvjetima, a trebali bi biti izvrsni) debelo su u korist Metallice. Cijela filharmonija je znatno tiša, čime je njena uloga i time dodatno minorizirana. Mislim da je neoprostivo da kad filharmonijski timpanisti krenu u krešendo da je to i tada tiše o Ulrichove bas noge. I onda opet ispada da se u ugodi filharmonijske izvedbe najviše moglo uživati u uvodima kad Metallice ne svira, tj u Morriconeovoj The „Ecstasy of Gold“ u prvom setu i Prokofovjevoj „Scythian Suiti“, te u izvedbi Molosovljeve „Iron Foundry“ u kojoj je pak učešće Metallice prilično minorizirano, tako da je propušten i vice versa angažman u kojem bi metal teškaši eventualno mogli pokazati svoj upliv u klasičnu orkestralnu glazbu.
Zaključak je opet isti kao i prije 20 godina; ako volite Metallicu ne treba vam s filharmonijom, ako pak volite filharmoniju, ne treba vam Metallica.
I za kraj tu je još jedan zanimljiv moment koji je majstorski odrađen, ali iz sfere PR-a, pa ga treba ovdje spomenuti. Što se tiče hrvatskih prilika „S&M2“ je po svoj prilici najuspješniji one night only kad je riječ o koncertnim filmovima. Napunilo se nekoliko dvorana samo u Zagrebu, što je izuzetak. Dosad te vrste projekcija nisu izazivale toliki interes. A sad koliko je tome kumovalo nedavno Hetfieldovo priznanje da opet odlazi u kliniku za odvikavanje, procijenite sami.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
