Mick Harvey u nedjelju 14. svibnja u zagrebačkoj Močvari sudjeluje u neobičnoj koncertnoj večeri pod nazivom The Invisible Blue Unicorns – A musical Phantasmagoria with Mick Harvey, J.P. Shilo and Sometimes with Others. Tim povodom porazgovarali smo s ovim uvijek rado viđenim glazbenikom u našim krajevima, a intervju je dakako bio povod i za doticanje nezaobilazne teme o grupi The Bad Seeds.
Ako vam ne smeta, želio bih već na početku raščistiti situaciju obraćajući se na ‘ružičastog slona’ u prostoriji. Vaš rad s The Bad Seeds je važan dio vaše karijere. Neki bivši članovi benda s kojima sam razgovarao ranije ne vole raspravljati o temama povezanim s Nickom Caveom i žele se usredotočiti na vlastiti rad, dok su drugi ponosni na svoj rad s Seedsima. Na kojoj ste strani spektra?
Mick Harvey: Nisam siguran što mislite pod tim ‘raščišćavanjem situacije’ i ‘slonom u prostoriji’. To vjerojatno dolazi iz vanjske percepcije. Otvoreno sam govorio o tome što se dogodilo, a Nick je nedavno čak to i spomenuo u knjizi s Seanom O’Haganom i, na neki način, neizravno se ispričao. Da to pojednostavim, sve više sam se udaljavao od svakodnevnog kreativnog aspekta benda jer sam živio u Australiji sa svojom obitelji i malim djetetom. To je dovelo do neobičnosti u organizacijskom balansu, ali i balansu snaga. Bio bih odsutan, izvan slike, a odjednom kad bih se vratio u The Bad Seeds, dinamika bi se promijenila. Osjećao sam se sve manje uključenim u ono što se događalo i Nick me počeo prilično loše tretirati, da budem iskren. Postao sam neka vrsta žrtvenog jarca na posljednjoj turneji i shvatio sam da je vrijeme za prelazak na druge stvari. Nick je bio šokiran i malo ljut na početku, ali vrlo brzo je shvatio da je to bilo ono što se trebalo dogoditi. Dio mog posla bio je držanje Bad Seedsa na okupu i odgovornost prema interesima pojedinih članova – s menadžerske i umjetničke perspektive. Pretpostavljam da nije iznenađujuće to što se dogodilo nakon što sam otišao. “Push the Sky Away” i dalje djeluje kao vrsta albumske snimke benda, ali od tada “bend” zapravo više ne postoji, osim kao labava skupina različitih veza koja se naziva The Bad Seeds kada je to prigodno. Taj bend kao bend zapravo više ne postoji, bar ne na način kao što je postojao u 80-ima i 90-ima.
Vaša karijera prostire se kroz nekoliko desetljeća, počevši s Boys Next Door 70-ih. Postoji li neki dio na koji se posebno ponosite tijekom svih ovih godina? Nešto po čemu biste željeli biti upamćeni?
Mick Harvey: Sve to, zaista. Cjelokupni raspon. To je cjelina stvaralaštva koja me zadivljuje. Jedva da mogu pronaći nekakvu proporcionalnost u svemu tome. Kako sam uspio napraviti toliko albuma? A za većinu onoga što sam napravio zaista mogu reći da sam zaljubljen u to. Od The Birthday Partyja, preko The Bad Seedsa, albuma i turneja s PJ Harvey i stvari s Anitom Lane. Tu su i berlinska postava Crime & the City Solutiona. I toliko individualnih albuma na kojima sam radio poput “Kill It Yourself” s Jess Ribeiro, pa albuma The Nearly Brothers i “Danger in the Past” Roberta Forstera. Čak i manje poznate stvari. Mrzio bih biti zapamćen samo po nekoliko stvari s kojima sam bio povezan. Dajte mi sve.
Moglo bi se reći da snimanje četiri albuma s pjesmama jednog umjetnika graniči s opsesijom. Kako je Serge Gainsbourg postao tako važan izvor inspiracije za vas?
Mick Harvey: Slažem se da graniči s opsesijom. Vjerojatno sam to prvi rekao. Mislim da je cijela ideja snimanja trećeg i četvrtog dijela 20 godina nakon prvih dva već prepoznata kao opsesivni poduhvat i prije nego što sam počeo. To je bio i dio svrhe. U svakom slučaju, bilo je izuzetno zabavno raditi na njima, a na kraju sve se svodi na to je li glazba dobra ili ne.
Prvi singl s nadolazećeg albuma “Five Ways to Say Goodbye” je prerada stare pjesme Marlene Dietrich “Ich Hab’ Noch Einen Koffer in Berlin”. Hoće li ostatak albuma biti sličnog stila (coveri i prijevodi) ili će također sadržavati originalni materijal?
Mick Harvey: Hm, neće biti sličnog stila. Napisao sam nekoliko pjesama za album. Vjerojatno će njih 4 ili 5 biti na albumu, zajedno s nekoliko verzija manje poznatih pjesama, većinom napisanih od strane prijatelja i suradnika. “A Suitcase in Berlin” je jedini prijevod na koji mogu misliti.
Tko je Amanda Acevedo i kako ste se sreli?
Mick Harvey: Kakvo pitanje! Tko je uopće itko? Kao da ja imam kvalifikacije da to kažem? Amanda je mlada Meksikanka u ranim dvadesetima iz malog grada San Luis Potosi. Počeli smo komunicirati prije šest ili sedam godina, a tijekom posljednjih nekoliko godina počeli smo razmjenjivati ideje koje su dovele do albuma dueta koji će izaći početkom rujna. Već su dostupne dvije pjesme na streamingu i YouTubeu. “Milk & Honey” i “Love is a Battlefield”, a te pjesme imamo na limitiranom izdanju vinil ploče od 12 inča na turneji s pjesmom “A Suitcase in Berlin” na drugoj strani.
Još jedan čovjek koji će dijeliti pozornicu s vama je JP Shilo, kojeg smo upoznali i zavoljeli na vašem posljednjem koncertu u Zagrebu prije pet godina. Što vas povezuje s njim, osim naravno trajne odanosti prema sjećanju na Rowlanda S. Howarda?
Mick Harvey: Radimo zajedno na mnogim projektima od naše prve suradnje na Rowlandovoj posljednjoj pjesmi “Pop Crimes”. On je vrlo raznolik glazbenik i dobro se slažemo. Osim naših zajedničkih projekata, obojica smo radili s australskom pjevačicom Adalitom i bili smo uključeni u različite projekte vezane uz pjesme pokojnog, velikog Davida McComba iz benda The Triffids.
Možete li objasniti kontekst revije Invisible Blue Unicorns? Je li ‘revija’ uopće pravi izraz za opisati to?
Mick Harvey: Nije to stvarno kontekst… To je neka vrsta koncepta da se sve zajedno predstave. Svi sviramo na pjesmama jedni drugih i umjesto da ih sviramo odvojeno, mi miješamo prezentacije i dopuštamo da se različiti radovi prelijevaju jedan u drugi. Dakle, da, ‘revija’ je pravi izraz po mom mišljenju i mišljenju ostalih ljudi uključenih u to. Bilo je teško uvjeriti menadžere, diskografe, publiciste i promotore da shvate što radimo. Oni bi radije da su stvari uredne i lako prepoznatljive. Umjetnici ne nužno rade ili misle na taj način. Kada ljudi pogledaju predstavu, onda je i razumiju je.
Radite li još uvijek na filmskoj glazbi? Iskreno vjerujem da je “Waves of Anzac” bio jedan od najljepših glazbenih komada koji ste ikad snimili.
Mick Harvey: Ne baš često u posljednje vrijeme. Vjerojatno sam previše svojeglav za većinu redatelja. Također, u posljednjih nekoliko godina, montažeri i redatelji mogu staviti privremenu glazbu kroz cijelu duljinu svog filma, a ja nisam previše zainteresiran za kopiranje ili zamjenu takvih stvari – radije radim s vlastitim idejama. “Waves of Anzac” je glazba iz dokumentarnog filma, a radio sam i na jednom drugom dokumentarcu prije otprilike dvije godine. Problem s tim projektima danas je veliki radni teret. Moda za glazbu u dokumentarnim filmovima je da bude gotovo “od zida do zida”, pa je potrebno proizvesti ogromnu količinu glazbe. Ti su problemi često rezultirali time da odbijam ponude za posao na filmu – do te mjere da su ljudi u toj industriji zaboravili da na mene kao opciju. Ha, ha!
Poznati ste kao znalac velike pop glazbe prošlosti. Mislite li da se u današnjoj pop glazbi može pronaći nešto intrigantno ili nadahnuto?
Mick Harvey: Nisam znao da me se doživljava na taj način. Mogu samo reći da među mojim prijateljima i kolegama postoji velika razmjena zanimljivih stvari. Većina glazbenika i pjevača s kojima radim sluša raznovrsnu glazbu i susrećem se s mnogim preporučenim stvarima, uključujući i novije ili trenutne stvari. Uvijek se događaju zanimljive stvari, možda ne toliko specifično u današnjoj pop glazbi, ali svakako na suvremenim glazbenim scenama. Još uvijek otkrivam staru glazbu i pjesme koje nikada prije nisam čuo. Za mene nije bitno je li nešto novo ili staro. Uvijek je sjajno otkriti stvari za koje prije nisam znao.
Vaš posljednji koncert ovdje bio je sjajan prikaz vašeg solo kataloga do tog trenutka. Možemo li očekivati isto i ovaj put, ili ćete se usredotočiti na novi materijal?
Mick Harvey: Ne, koncert koji izvodimo je revija, kao što smo raspravljali, gdje ću izvoditi duete s Amandom, a cijeli ansambl će zajedno raditi na izvođenju pjesama J.P.-a i onih od Sometimes with Others. To je vrlo dramatičan i atmosferičan show. Vjerojatno, ako se vratim sljedeće godine nakon izlaska sljedećeg solo albuma, donijet ću koncert svojih solo radova u vezi s novim albumom. Zapravo, mislim da već imam nešto u planu za sljedeći svibanj u Hrvatskoj. Ali savjetovao bih svima koji su zainteresirani da ne propuste ovaj show – te dvije stvari će biti potpuno različite.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
