Mick Jagger, Joss Stone, Dave Stewart, Damian Marley i A. R. Rahman osnovali su grupu SuperHeavy i objavili istoimeni album.
Mick Jagger je rođeni rock frontman, njegovo scensko kreveljenje i imidž okorjelog fakera s punim su pravom sablažnjavali puritance prije sto godina, dok je rock još uvijek bio prepoznavan kao Sotonino sjeme. Mick Jagger, s druge strane, nikad nije znao pjevati. I stoga je prava šteta što se u projektu SuperHeavy istaknuo kao glavna faca pred mikrofonom, zasjenivši anđeoski glas Joss Stone i nepatvorene jamajčanske poklike Damiana Marleyja, najmlađeg sina slavnog Boba.
To je prvi i osnovni problem albuma „SuperHeavy“, ove zanimljivo posložene supergrupe. Ono što je Jagger učinio od „One Day One Night“ i „Never Gonna Change“, gdje je uz minimalnu glazbenu pratnju pokušao načiniti neku novu „Angie“, može se nazvati jedino – zločinom. Tamo gdje je njegov vokal uklopljen u ravnopravnu raspodjelu između Stone, Marleyja i indijskog glazbenika Rahmana, primjerice u „Unbelievable“, „Rock Me Gently“ i „I Don’t Mind“, stvar donekle funkcionira.
Druga slaba točka „SuperHeavyja“ je neinspiriranost Dave Stewarta, nekadašnje polovice Eurythmicsa. Njegov gitaristički doprinos albumu zvuči poput nedovršenih skica prvog demo-materijala kakvog nadobudnog tinejdžera. Glazbenik njegova ugleda ovakve jednolične gitarističke aranžmane, kakve nalazimo u svih dvanaest pjesama, može smisliti u jedno popodne, a vjerojatno je tako nekako i bilo. Jedino je u „I Don’t Mind“ uspio odsvirati nešto nadahnuto.
Nekoliko reggae momenata, kakvi se pronalaze u naslovnoj „SuperHeavy“, „Miracle Worker“ ili „Beatiful People, u kojima glavnu riječ vodi Damian Marley, ponajbolji su trenuci ovog albuma. Marley se poslužio vlastitim šprancama koje je već upotrijebio na lanjskoj studijskoj suradnji s američkim reperom Nasom, s kojim je snimio odličan album „Distant Relatives“. Ovaj glazbenik koji je trenutačno u punoj kreativnoj snazi trebao je dobiti slobodnije ruke na ovom projektu, pa bi „SuperHeavy“ ispao kudikamo uzbudljivijim komadom plastike.
Album donekle spašava i iznenađujuće kompatibilna vokalna suradnja Joss Stone i A. R. Rahmana. Preklapanje njihovih glasova, recimo u „Satyameva Jayathe“, izaziva u slušatelju samo još veći žal što Sir Mick Jagger nije mogao obuzdati svoj ego i dopustiti ostalima da malo više provire iza njegove ogromne sjene. Kad bi im to, u sekundama dekoncentracije, i dozvolio, nastale su sasvim slušljive pjesme „I Can’t Take It No More“ i završna „World Keeps Turning“ u kojoj je Joss Stone konačno malo zraka dobila.
Album „SuperHeavy“ vjerojatno je imao za cilj spojiti glazbene tendencije svakog pojedinog člana u jednu suvislu cjelinu, no dobiveni rezultat je produkcijska zbrka bez glave i repa. Površno odrađeno, nedovoljno razrađeno i nepamtljivo.
Ocjena: 5/10
(A&M/Universal, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
